Oboje su u istom vremenu prošli put afirmacije, od ranih 90-ih naovamo, jedan je rođen 1958., drugi 1965. Oni su etablirana lica hrvatske kulturne scene, međunarodno nagrađivani redatelj Zrinko Ogresta te scenarist i autor filmske glazbe Mate Matišić. Ogresta se u filmskome svijetu profilirao kao artistički redatelj delikatnog ukusa i visokih ambicija (‘Projekcije’, ‘Iza stakla’, ‘Tu’, ‘Crvena prašina’...), Matišić se afirmirao kao scenarist postratnih drama (‘Ničiji sin’, ‘Nije kraj’), angažiranih društvenih drama (‘Fine mrtve djevojke’), pritome i komedija (‘Svećenikova djeca’). Ne i ljubavnih drama koje u novijoj fazi zanimaju Ogrestu. A upravo je intimistička priča most njihove prve suradnje na velikom platnu, na filmu ‘S one strane’.
- Da, bilo je zatečenih viješću da radimo zajedno, netko mi je rekao: ‘pa zar radiš komediju’ - kaže redatelj Ogresta dok sa scenaristom Matišićem sjedi u svojoj dnevnoj sobi u nekadašnjoj ulici Moša Pijade u Zagrebu, gdje su pola godine stvarali film ‘S one strane’.
Ostvarenje je u montaži i možda stigne na ljeto u Pulu. Riječ je o ljubavnoj drami koja se bavi odnosom dvoje ljudi koji nastoje pronaći novi početak odnosa prekinutog prije 20 godina, dok na idućoj razini film promišlja oprost.
Dva rukopisa
- Zrinko i ja znamo se od 90-ih, sve sam njegove filmove gledao. Prije dvije godine nazvao me, našli smo se na Črnomercu. Bio sam sretan što me se sjetio. Dva mjeseca smo samo razgovarali o čemu bismo htjeli napraviti film. Zrinko je nametnuo okvir teme i rekao mi: ‘ajde, ti počni pisati pa ćemo vidjeti što će ispasti’. Ja bih doma napisao 15-ak kartica, poslao njemu, pa bismo ih zajedno komentirali u njegovu stanu. Po tom mehanizmu za pola godine je nastao scenarij. Eto, otkrili smo, upoznavajući se, slučajno, da je Platonov i meni i njemu omiljeni pisac - priča Matišić.
- Svakodnevno smo se nalazili u mom stančiću - precizira Ogresta, nastavljajući s ranim dojmovima o svom današnjem scenaristu:
- Još kad sam radio ‘Krhotine’, a Mate s Papićem ‘Priču iz Hrvatske’, uočio sam koliko je kvalitetan stvaralac. Sad smo zajedno napisali dramu o želji sredovječne žene da obnovi staru ljubav. Što se dogodilo i hoće li uspjeti u naumu tek je prva razina priče. Motiv s kojim sam ja došao Mati implicirao je da se scenarij radi u pripovjednom obliku, a Mate je u našem filmskom svijetu najjači pripovjedač. Moj temeljni strah - još uvijek mi se u montaži provlači - bio je kako će se naše dvije poetike ispreplesti. Hoće li jedna drugu nadograditi, hoće li, u lošijem slučaju, jedna drugu potirati. Naime, moj redateljski rukopis nije primarno usmjeren pripovijedanju, tome sam eventualno bio sklon u ‘Crvenoj prašini’, a ovdje sam s Matom baš ušao i u prostor snažnog fabuliranja.
U dnevnoj sobi
Meni, koji sam izrazito pripremljen redatelj, dogodilo se prvi put da sam tijekom snimanja shvatio da svršetak filma koji smo napisali nije najadekvatniji. I još uvijek strepim od završnice koju sam promijenio - priča Ogresta, priznajući da ovih dana, dok radi montažu filma, uopće ne spava. Nemir je uvijek veći kad se redatelj bavi vlastitom temom; ovo je treći film u nizu u kojem se Ogresta bavi nečim što je dio njegove privatnosti.
I Matišić priznaje da mu je suradnja s Ogrestom bila izlet u nepoznato. Kako se nosio s umjetničkim prohtjevima redatelja čije su filmove neki uspoređivali s poetikom francuskih artističkih redatelja?
- Taj artizam sam morao istražiti u njegovoj dnevnoj sobi. Bilo je uzbudljivo. Inače, meni najdraži Ogrestin flm je ‘Tu’ - kaže Matišić.
‘Svećenikova djeca’
A koji je Matišićev film najmiliji Ogresti?
- Postoji jedan film koji su svi pokopali, a ja mislim da je riječ o vrhunskom tekstu. Govorim o zadnjem filmu Krste Papića ‘Cvjetni trg’. Koji bih raniji Matin scenarij režirao da je meni ponuđen? ‘Svećenikovu djecu’. Ja sam i Vinku Brešanu rekao da je film odličan, a da mu je jedina ‘mana’ što ga ja nisam režirao. Nije da ne bih volio jednog dana režirati komediju. Recimo, briljantna naša komedija za mene je TV film Vanče Kljakovića ‘Buža’. Kad bi mi se dogodio tekst te razine, rado bih ga režirao. Riječ je o mudroj komediji koja ne služi samo tome da se čovjek nasmije - objašnjava Ogresta koji je u svojoj gotovo studentskoj fazi čak i režirao jednu komediju, danas pomalo zaboravljen TV film ‘Leo i Brigita’.
Nakon što je spomenuo ‘Svećenikovu djecu’, usput se sjetio da njega i Matišića veže važna svjetonazorska spona - oboje su aktivni vjernici, Matišić ide u crkvu gotovo svaku nedjelju, Ogresta nešto rjeđe. Upravo zato, redatelj vjeruje da bi njihova suradnja na tom scenariju dala jednu drugačiju glazuru filmu.
Kad se spominje Matišićeva religioznost, mnogi povezuju da je doista susreo svećenika koji buši kondome. Nije. Vjeruje, međutim, da je stvarnost subverzivnija no što nam se čini.
Ksenija Marinković
- Evo, moja Posmrtna trilogija nastala je iz jedne slike iz gostionice kad sam imao 35 godina. Došao sam u svoje rodno selo i htio počastiti momke. Ispostavilo se da sam ja najstariji među njima, a da jedini nisam u penziji. Bili su sve to mladići od 28 godina, čudan svijet. A ‘Svećenikova djeca’ je film koji u srži govori o tome što se događa kad netko poželi postati Bogom. Govoreći i iz pozicije vjere, to ne može završiti dobro - tumači Matišić.
S Brešanom upravo radi na novom scenariju. Hoće li još surađivati s Ogrestom? Moguće, želja je obostrana.
U njihovu prvom zajedničkom filmu uloge sredovječnih ljubavnika tumače Ksenija Marinković i Lazar Ristovski.