U svom domu u američkoj državi Connecticut u subotu je u 87. godini preminuo Miloš Forman, jedan od najvažnijih čeških i američkih redatelja druge polovice 20. stoljeća. Možda najvažniji i svakako najtipičniji predstavnik čehoslovačkog novog vala 60-ih, Forman je bio i jedan od rijetkih istočnoeuropskih redatelja koji su se uspjeli adaptirati na zapadni studijski sustav. Premda mu redateljski opus nije prevelik, Forman se utisnuo u popularnu kulturu i svojim češkim i svojim američkim filmovima. Njegovi filmovi nominirani su za Oscare ukupno 33 puta, a dobili su ih trinaest.
Miloš Forman rođen je gradiću Časlavu u središnjoj Češkoj, kao dijete samohrane majke, upraviteljice hotela. Kako su mu roditelji stradali od nacista, odgojili su ga ujaci. Na praškoj akademiji studirao je scenarij, tamo se povezao sa svojim budućim stalnim snimateljem Miroslavom Ondričekom, a u krugu dramatičara i filmaša u kojem se kretao bili su i Vaclav Havel i Ivan Passer, koji će biti koscenarist njegovih prvih filmova. Prvi od njih - “Konkurs” (1963) - bio je dokumentarac o audiciji za limeni orkestar i pjevačko natjecanje. Taj film skrenuo je pažnju na mladi autorski dvojac, a čini se da je utisnuo stanoviti utjecaj i na slične filmova u Jugoslaviji (Papićeva “Mala seoska priredba”, Kreljin “Recital”, Žilnikov “Žurnal o omladini ne selu zimi”.
Od panegirika do zabrana
U češki film Forman ulazi u idealnom trenutku. Sredina je 60-ih, čehoslovački film otisnuo se od socrealizma, a Čehoslovačka - slično kao i Jugoslavija u isto vrijeme - prolazi kroz reformsku, liberalnu fazu. Taj zlatni čuperak povijesti iskoristit će šačica fenomenalno darovitih filmaša koji se neće samo razračunavati s ideologijom, dogmama i politikom, nego i s provincijskom malograđanštinom, ljudskim manama, licemjerjem. Ti filmovi isijavat će upravo onim osobinama koje inače vezujemo uz češku kulturu. Krase ih humor, satira na velike parole, ideje i zamisli, antiautoritarnost i trpka skepsa. Puno je važnih filmaša u tom trenutku djelovalo u Čehoslovačkoj, a neki - poput Vere Chytilove - možda su danas i cjenjeniji kod kritike. Ali, Forman je uz Menzela bio najuspješniji, najpopularniji, a vjerojatno i najčistokrvniji predstavnik tog novog praškog vala. Svjetsku slavu izdubio je od 1963. do 1967. s tri fenomenalna filma koji su mu vjerojatno ostali i najbolji dio opusa. “Crni Petar” (1963) komedija je o mladom trgovačkom pripravniku kojeg kinji strogi, autoritarni otac, “Ljubavi jedne plavuše” (1965) humorna drama o sentimentalnim razočarenjima mlade pripravnice, a “Gori, moja gospođice” (1968) farsa na provincijski život koja se vrti oko godišnjeg bala vatrogasaca. U tim filmovima malo je izravne politike. Onoliko koliko se Forman ruga sistemu (uglavnom kroz prikaz okoštalog političkog jezika i ceremonije), on se još više zeza s malim, kvarnim i kvarljivim ljudima. Kod Formana nema kulta naroda niti romantiziranja narodnih masa. Kod njega, “obični ljudi” su kvarni, povodljivi i lakomisleni koliko i velike ideje.
Formanovi filmovi doživjeli su golem uspjeh - i “Ljubavi jedne plavuše” i “Gori moja gospođice” nominirani su za Oscara, imali fantastične kritike i ostavili ogroman utjecaj - on se, recimo, u jugoslavenskom filmu osjeća u filmovima praške škole (poput “Majstori, majstori” Gorana Markovića). Ali, filmski ekosistem o kojem je ovisio Formanov rad primicao se kraju: 1968. zemlje Varšavskog pakta interveniraju u Čehoslovačkoj, Dubček i Svoboda su zbačeni. “Gori, moja gospođice” je ubrzo zabranjen, a Forman, koji se u trenutku intervencije zatekao u Francuskoj, više se nikad nije vratio živjeti u domovinu.
Pozdrav novoj domovini
Istočna Europa je 60-ih bila puna režisera koji su iskoristili zlatni trenutak liberalizacije i snimali izvrsne filmove. Mnogi su od njih 70-ih prešli na Zapad, kad su se prilike u komunističkim zemljama pogoršale. Većina, međutim, nije uspjela: to vrijedi i za prvake jugoslavenskog crnog vala Petrovića i Makavejeva koji - ako ćemo pošteno - nakon razjurivanja pokreta oko 1972. nisu više snimili ništa doista bitno.
Forman je bio iznimka. Nakon što su Sovjeti okupirali Čehoslovačku, prelazi u SAD, gdje će snimiti još osam filmova, te desetljećima predavati na filmskoj školi Sveučilišta Columbia. Ti su filmovi bili objektivno uspješni: njih četiri ili pet imali su finu gledanost, a dva su protutnjala Oscarima. Ipak, filmofili nisu složni oko ocjena Formanova američkog opusa, a postoji nemali dio filmofila koji će reći da je s prelaskom u SAD Forman prestao biti prepoznatljiv, inovativan i jedinstven autor.
No, čak i kod takvih “tvrdolinijaša”, dobro kotira Formanov prvi američki film “Svlačenje” (Taking Off, 1971). Nastao u jeku hipi pokreta, film se bavi američkim malograđanskim roditeljima koji su uzbunjeni jer im djeca postaju hipiji i bježe u komune. Ako je netko mislio da se Forman neće rugati američkim poslušnim konzervativcima na način kako se rugao češkim socijalističkim trudbenicima, prevario se. Svoju novu (i doživotnu) domovinu Forman je “pozdravio” tako što joj se narugao slasnom satirom.
Svoj prvi veliki američki uspjeh Forman je doživio 1975. kad snima “Let iznad kukavičjeg gnijezda” po romanu bitničkog pisca Kena Keseyja. Film - koji će Jacka Nicholsona pretvoriti u veliku zvijezdu - dvadesetostruko je vratio neveliki budžet, te pomeo Oscare. Bio je to prvi film nakon 40 godina, te jedan od samo tri u povijesti, koji je osvojio Oscare u svih pet najvažnijih kategorija (najbolji film, režija, scenarij i obje glavne uloge).
Drugi veliki američki uspjeh
Forman ostaje na terenu američke kontrakulture i s narednim filmom, mjuziklom “Kosa” (1979) po istoimenom silno popularnom mjuziklu. Za publiku kod nas taj je film bio i upoznavanje, te ostao istoznačnica za “Kosu”. U SAD-u nije bilo tako: autori i ljubitelji mjuzikla Formanov film nisu voljeli, a kritike i gledanost su bili polovični.
Svoj drugi veliki američki uspjeh Forman će ostvariti 1984. s filmom “Amadeus” u kojem usporedno prati živote Mozarta i njegova rivala, marljivog ali manje darovitog kompozitora Salierija. Taj odlično napravljeni, ali relativno konvencionalni film osvojio je osam Oscara među kojima i onaj za najbolji film i režiju. Ipak, to je već razdoblje kad dio filmofila žali što više nema “onog”, “starog” Formana umjesto kojeg je tu sad vješti studijski zanatlija.
U idućih 25 godina Forman će snimiti još četiri filma, od kojih će umjerenu pažnju i pohvale skrenuti dva, oba vezana uz Formanu omiljene teme američke kontrakulture. U “Narodu protiv Larryja Flinta” (1996) bavi se sukobom ćudoredne zajednice i američkog nakladnika soft-erotike, a u “Čovjeku na mjesecu” (1999) životom američkog komičara Andyja Kaufmana. Film je naslovljen po istoimenoj sjajnoj pjesmi R.E.M., a do danas važi za možda najvažniju ulogu u karijeri Jima Carreyja.
Forman je do kraja ostao vezan uz Ameriku. Posvetio se predano profesuri, živio u malom gradiću Warren u Connecticutu, bavio se američkim temama, mitologijom i mentalitetom. U rodnu zemlju je navraćao rijetko, a jedini europski film nakon 1967. snimio je 2006. u Španjolskoj. Bio je to biografski film o Goyi, “Goyini duhovi”. To mu je, ujedno, bio i posljednji film.
Premda se njegov američki opus danas ne čini tako važnim kao što je to izgledalo 70-ih i 80-ih, Miloš Forman ostaje svejedno velikan svjetskog filma druge polovice stoljeća. Poneki od njegovih američkih filmova znali su pogoditi žicu povijesnog trenutka i postati društveni fenomen. A njegov (nažalost, premali) češki opus vrh je vrha europskog modernizma 60-ih, te ulazi u astralnu reprezentaciju filma nastalog u komunističkim kinematografijama. U toj zamišljenoj reprezentaciji Forman igra uz bok Makavejevu, Petroviću, Jancsu, Tarkovskom i Wajdi. Ali, nitko od navedenih nije uspio preživjeti zaozbiljno u kapitalističkom studijskom sustavu. Forman jest.