Prije više od pola stoljeća Julie Andrews i Christopher Plummer istovjetno su reagirali na scenarij filma “Moje pjesme, moji snovi”. Njoj se priča činila dosta zaslađenom, a njemu i previše. U to vrijeme ona je snimila samo jedan film, Disneyjevu “Mary Poppins”, koji još nije ni stigao u kina, pa je odmah pristala potpisati unosan ugovor za kompaniju 20th Century Fox, dok je on oklijevao, ipak je slovio kao vrstan šekspirijanac, sve dok ga redatelj Robert Wise (neko vrijeme se činilo da će taj posao obaviti puno prestižniji William Wyler) nije uspio nagovoriti da prihvati ulogu. Nijedno od njih dvoje to nije požalilo, jer je ekranizacija brodvejskog hit mjuzikla, inspiriranog sudbinom Austrijanke Marije von Trapp, usprkos osrednjim recenzijama poharala kina i na nekoliko godina svrgnula “Zameo ih vjetar” s prvog mjesta najkomercijalnijih filmova svih vremena. Kada se uračuna inflacija, još je među pet najvećih, a ondašnja zarada iznosila bi dvije i pol milijarde dolara u današnjem novcu. Potukla je i favoriziranog “Doktora Živaga” u borbi za Oscara i dobila pet pozlaćenih kipića.
Svečana projekcija
Prošlog četvrtka - na pedesetu obljetnicu - “Moje pjesme, moji snovi” svečano je otvorio Festival klasičnog filma koji organizira kablovski kanal Turner Classic Movies, projekcija je održana u legendarnom Chinese Theateru u IMAX formatu, s restaurirane izvorne 70mm vrpce, a Julie Andrews i Plummer razdragano su tom prigodom brbljali s novinarima. Glumac je u međuvremenu dosta promijenio svoj stav prema filmu, još donedavno ga je smatrao nepodnošljivim kičem i nije htio prisustvovati njegovoj četrdesetoj obljetnici, no nakon Oscara za sporednu ulogu u “Početnicima” kao da je postao puno tolerantniji. Fox je u tom povodu izdao i peterostruki box set s blu ray diskovima, na kojima film izgleda uistinu impresivno.
Manje je poznato koliko je taj mjuzikl bio važan za demokratske standarde bivše Jugoslavije. Na tadašnji repertoar nisu se mogli probiti izrazito religiozni filmovi tako da smo bili zakinuti za čitavu paletu holivudskih filmova s temama iz Starog i Novog zavjeta, od “Deset zapovjedi” i “Ben-Hura” do “Kralja kraljeva” i “Najveće priče ikad ispričane”. Nije prošla ni “Bernadettina pjesma” s Jennifer Jones u ulozi lurdske svetice, kao ni komedije “Idem svojim putem” i “Zvona svete Marije” u kojima Bing Crosby igra simpatičnog katoličkog svećenika, pomalo nehajnog prema strogim pravilima svoga reda. Nismo vidjeli ni tada vrlo omiljenog Gregoryja Pecka u jednoj od njegovih najboljih uloga, kao katoličkog misionara u Kini u “Ključevima kraljevstva”, niti ambicioznog “Kardinala” Otta Premingera s Tomom Tryonom i Romy Schneider.
Prikaz svijeta opatica
“Priča o opatici” Freda Zinnemanna s Audrey Hepburn bila je iznimka, ne toliko zbog ugleda redatelja i glavne glumice te sedam nominacija za Oscara koliko zbog činjenice da junakinja u završnici napušta crkvu, ne htijući se pomiriti s njezinom pasivnošću prema Hitlerovom režimu. Svećenik je mogao biti jedan od likova u priči, ali njegova uloga i utjecaj nisu smjeli biti dominantni. Nije stradao samo Hollywood, nego i europski film. Popularni serijal s Fernandelom u ulozi don Camilla, katoličkog svećenika koji je stalno u svađi s komunističkim gradonačelnikom, također nam je uskraćen, ali i remek-djelo Carla Theodora Dreyera “Riječ”, u kojem gledatelj u finalu doslovno svjedoči čudu.
“Moje pjesme, moji snovi” započinje vrlo nezgodno za tadašnje jugoslavenske ideološke standarde. Glavna junakinja je u samostanu, priprema se da postane opatica, a tako blagonaklon i sentimentalan prikaz vjerskih obreda i časnih sestara pretjeran je čak i odnosu na filmove koje su nam dotad uskraćivali iz Hollywooda. Srećom, dobra nadstojnica samostana shvati da je njezina pripravnica suviše nemiran duh da bi se posvetila isključivo Bogu, ona radije luta livadama negoli moli u kapelici, pa je šalje austrijskom časniku udovcu da odgaja njegovo sedmero djece. Film se potpuno iskupljuje u završnici, kada obitelj von Trapp poslije Anschlussa radije bježi preko Alpa u Švicarsku negoli da služi Hitleru.
Rekordna gledanost
Film je već 1966. otkupilo za distribuciju zagrebačko poduzeće Croatia film i njegova je uprava vjerojatno strepila neće li je dežurni politički komesari u medijima optužiti za religioznu propagandu. Srećom, sve je završilo na optužbama za kič, no publici se to fućkalo: film je vrlo brzo skupio 100 tisuća gledatelja samo u zagrebačkim kinima, a sretna posjetiteljica koja je tada izvukla prigodnu nagradu priznala je da ga je gledala već šest puta. U drugoj polovici šezdesetih već su se naslućivala drukčija vremena, privredna reforma iz 1965. skoro je utrostručila broj uvoznika filmova, a tko bi kontrolirao sve te naslove koji su preplavili naša kina?
Bilo je tu već i mekih pornića, vesterna, horora i krimića s puno ekstremnih prizora nasilja, a u odnosu na sve to crkva više nije bila takav bauk. Sa zakašnjenjem su nam pokazali “Deset zapovijedi”, prošvercao se i stari film Johna Forda “Bjegunac”, u kojem je Henry Fonda igrao meksičkog katoličkog svećenika u bijegu pred totalitarističkim režimom, a stigao je i “Ben-Hur”, ali s izrezanim scena u kojima se pojavlje Isus krist.
Sada je već gotovo sve iz Hollywooda s religioznim nabojem moglo u kina, pa su tako zagrebački Kinematografi distribuirali 'Raspjevanu opaticu' s Debbie Reynolds, ali su joj za svaki slučaj dali i rezervni naslov "Pjevam pjesmu Dominique".