ELIZABETH TAYLOR KAO KLEOPATRA

NAJUZBUDLJIVIJA POVIJEST Zabranili su joj ulazak u Egipat, ali joj je Hollywood dao milijun dolara za ulogu u filmu koji se zbog nje stalno odgađao

    AUTOR:
    • Daniel Rafaelić

  • OBJAVLJENO:
  • 26.08.2018. u 23:01

 

Rijetko je koji film u povijesti kinematografije bio toliko obožavan od publike i toliko omalovažavan od struke. Najčešće optuživan da je doslovce ubio žanr velikih povijesnih filmova, da je izravno odgovoran za financijsku propast čak nekoliko filmskih studija, da je zapravo predstavljao ono najgore od Hollywooda te, naposljetku, da je to primjer kako se filmovi nikad ne bi trebali i ne smiju snimati. Radi se, jasno, o najvećem, najmonumentalnijem, najluksuznijem i najunosnijem filmu ikad snimljenom čija se premijera održala prije točno 55 godina.

Kleopatra Josepha L. Mankiewicza i danas izaziva divljenje i čuđenje, oduševljenje i strahopoštovanje budući da je kombinacijom sjajnog scenarija, izvrsne režije i fenomenalne glume uspjela oživjeti sam kraj drevnoegipatske civilizacije, redovito miješajući povijesnu utemeljenost i suvremenu nadogradnju, podlogu Plutarha, Apijana i Shakespearea s onom Shawa, Mankiewicza i Durella, humor i cinizam, subverzivnost i tugu, svojevrsni ikonoklazam okrenut prema društvenim odnosima pedesetih godina dvadesetog stoljeća s avangardnom anticipacijom slobodne ljubavi i slobodarskim dosezima šezdesetih.

Sve to sadržavao je u sebi film koji su smatrali svojevrsnim kinematografskim Frankensteinom pa su ga kroz godine i desetljeća sakatili, rezali, skraćivali, produžavali i rekonstruirali. Baš ništa od toga nije mu naštetilo, a popularnost mu se i danas ogleda u činjenici da se redovito, kako se koji novi medij pojavi, Kleopatra sustavno na njemu uspješno prodaje. Povijest nastanka tog filma jedna je od najuzbudljivijih uopće, a privatni životi glumaca, koji su u jednom trenutku postali vrlo slični njihovim ulogama, i danas su opće mjesto divljenja, zavisti i trača.

Studio 20th Century Fox u to je vrijeme u velikim problemima. Dominacija televizijskog medija, pad posjeta kinematografima, serija komercijalno neuspješnih filmova, odlazak producenta Darryla F. Zanucka u nezavisne produkcije te dolazak Syrosa P. Skourasa na čelo kompanije, doveo je do toga da je Fox, kako bi podmirio goleme dugove, započeo prodavati svoje zemljište građevinskim tvrtkama. Takva je, kratkotrajna, financijska injekcija pomogla studiju u stabilizaciji te mu je omogućila da krene u najunosniji projekt u povijesti ne samo Foxa nego Hollywooda općenito - projekt Kleopatra.

 

Borba za život

Za samu produkciju filma angažiran je Walter Wanger, čovjek koji je svojedobno otkrio Rudolfa Valentina i proslavio Gretu Garbo. Odležavši u zatvoru nekoliko godina, zato što je ženinog ljubavnika u njihovom krevetu ustrijelio u međunožje, bavio se produkcijom b-filmova sve dok mu Fox nije povjerio najveći film ikad snimljen. Wanger će o svemu, odmah po premijeri, napisati i knjigu s kojom će odmah završiti na sudu.

No, glavno pitanje u Hollywoodu kraja pedesetih bilo je: tko će glumiti Kleopatru? Najbliže je krajem 1958., već na početku priprema, bila Joan Collins, čiji su sačuvani pokusni snimci i danas izuzetno uvjerljivi. Konkurentice su joj bile najpopularnije glumice toga razdoblja: Marilyn Monroe, Brigitte Bardot, Kim Novak, Jennifer Jones, Aud­rey Hepburn, Sophia Loren, Gina Lollobrigida, Susan Hay­word i Joanne Woodward. Za ulogu Julija Cezara natjecali su se Laurence Olivier, Cary Grant, John Gielgud, Yul Brynner, Curd Jürgens i Frederic March, a za Marka Antonija Burt Lancaster, Kirk Douglas, Marlon Brando, Jason Robards i Stephen Boyd.

Walter Wanger već u toj fazi predlaže kombinaciju Laurence Olivier - Elizabeth Taylor - Richard Burton, no Olivier ubrzo odustaje od projekta dok će bitka za Burtona biti dobivena tek u drugom pokušaju snimanja filma. Redatelj je također bio rezultat dogovora. Wanger je ponudio film Alfredu Hitchcocku, koji je to odbio, a Skouras je film ponudio redatelju uspješne Kraljice Kristine s Gretom Garbo, Roubenu Mamoulianu, koji je to i prihvatio.

Prvi pokušaj snimanja odveo je produkcijski tim u londonski Pinewood studio kao i lokacije oko studija Denham. Elizabeth Taylor, nakon dugo oklijevanja, potpisala je ugovor za vrtoglavih 1,000.000 dolara, uz uvjete da se film snima na 70mm filmskoj traci sustava TODD AO, patenta njenog pokojnog muža. Snimanje američkog filma u Velikoj Britaniji trebalo je produkciji donijeti i državne olakšice, uz uvjet da se na filmu zaposli i određeni postotak britanskih filmskih radnika. Zbog toga je filmska podjela uloga sada bila: Elizabeth Taylor kao Kleopatra, Peter Finch kao Cezar, Stephen Boyd kao Antonije i Keith Baxter kao Oktavijan.

 

Londonska Kleopatra od samog je početka imala problema. Najegzotičniji od njih svakako je bio štrajk britanskih frizera koji su se protivili radu na filmu osobnom frizeru Elizabeth Taylor. Isti je zato morao glumici uređivati frizuru u njenoj hotelskoj sobi, a britanske kolege su je dovršile na setu. No mnogo ozbiljniji problem bio je spomenuti, meteorološki. Najprije je hladnoća gotovo trajno onemogućila Elizabeth Taylor u snimanju. Višestruke upale pluća, hospitalizacija, koma te borba za život ozbiljno se odrazila i na film. Zbog toga je veliki set aleksandrijske luke korišten za snimanje svih scena u kojima nema egipatske kraljice. Nažalost, krhko zdravlje glavne glumice s vremenom je ipak izazvalo pauzu u snimanju pa su vremenske prilike doslovce uništile scenografiju.

U takvoj atmosferi stigla je vijest da egipatske vlasti planiraju napokon skinuti zabranu s Elizabeth Taylor i njenih filmova. Zabrana je u arapskim zemljama uvedena kada je Taylor, udana tada za pjevača Eddieja Fishera, obilato financijski potpomagala nekoliko izraelskih dobrotvornih organizacija. Sada pak, zahvaljujući Foxovim naporima, zabrana je bila pred ukidanjem da bi se, sasvim neočekivano, ovo pitanje ponovno otvorilo godinu kasnije kada je, u intervjuu magazinu Look, na pitanje što očekuje od snimanja Kleopatre, glumica rekla kako će “biti zabavno biti prva židovska kraljica Egipta”.

Treća Aleksandrija

Ubrzo je Elizabeth Taylor zatražila, i dobila, novog redatelja - Josepha L. Mankiewicza, s kojim je uspješno surađivala na filmu Suddenly Last Summer/Iznenada prošlog ljeta. Budući da je glumica i dalje bila zdravstveno kritično, scenarij se detaljno prerađivao jer novi redatelj nije bio zadovoljan što je stari pokušao kraljicu prikazati kao “neobičnu, frustrirajuću mješavinu djevice iz američkih sapunica i histeričnog slavenskog vampa”.

Elizabeth Taylor je u međuvremenu ozdravila, osvojila Oscara za film Butterfield 8, a Skouras je odlučio iznova krenuti s produkcijom, sada u Rimu i Egiptu.

Treća Aleksandrija započela se tako graditi  na plaži u Italiji, privatnom posjedu Princa Borghesea, kod Anzija. Problemi su, dakako, odmah isplivali. Najprije je, prilikom kopanja temelja, shvaćeno da je cijela plaža ostala minirana još od Drugog svjetskog rata ali i da je čitavo područje arheološki iznimno bogato. Uz to, nedaleko od nove Aleksandrije, bila je smještena vojna baza NATO saveza s koje su redovito dopirali plotuni i time zaustavljali ili, zbog redovnih vojnih vježbi, onemogućavali snimanje.

U Cinecittà izgrađen je rimski forum čak tri (!) puta veći od pravog. Iako je tehnička ekipa, umjesto britanskih, zamijenjena talijanskim filmskim radnicima i statistima, i glavna se glumačka postava promijenila. Petera Fincha zamijenio je Rex Harrison kao Julije Cezar, Stephena Boyda Richard Burton kao Marko Antonije, a Keitha Baxtera Roddy McDowall kao Oktavijan. Elizabeth Taylor ostala je konstanta filma koji se, nakon mnogo odgađanja, započeo snimati u Rimu 25. rujna 1961.

Snimanje Kleopatre u Rimu trajalo je čak godinu dana. Kombinacija pogrešnih produkcijskih procjena, golemih ulaganja, objektivnih okolnosti kao i pisanja scenarija paralelno sa snimanjem, rezultirali su (ne)kontroliranim troškovima i problemima koji su godinu dana doslovce vladali svjetskim medijskim prostorom.

Richard Burton i Elizabeth Taylor

 

Pogledamo li sačuvane brojke, brzo uviđamo produkcijski razmjer. Tako znamo da je za film izrađeno 26.000 kostima, 58 haljina i 30 perika za Elizabeth Taylor, 300 perika za druge glumce, potrošeno 6000 tona cementa, 117.000 litara boje, 10 km platna, 2500 m2 raznih legura, 80 km šperploče, 18 reprodukcija kameja, 50 zlatnih medaljona, 460 komada raznog posuđa, 125 komada Kleopatrinog nakita, 150.000 strijela za 15.000 lukova, 10.000 kopalja, 8000 pari cipela i 130 golubica.

Napadi Vatikana

Paparazzi, do tada poznati tek kao egzotika Fellinijeve Dolce vite, sada su postali stvarnost filmskog seta, ali i privatnog života glumaca. Pritisak medija pratio je filmsku ekipu od samog starta. No prava je histerija započela onog trenutka kada su Taylor i Burton u stvarnom životu ponovili romantične dijelove života likova koje su glumili u filmu Josepha L. Mankiewicza. Od tada je film i njegov sadržaj bio u drugom planu, a napadi Vatikana, američke desnice i novinara u prvom.

U međuvremenu je i pritisak Foxa na filmsku ekipu postao neizdrživ. Novi je direktor kompanije postao Darryl F. Zanuck i odmah je naložio da se snimanje hitno privede kraju. Unatoč njenoj želji, zbog sigurnosnih razloga Elizabeth Taylor ipak nije otišla na snimanje u Egipat. Dio filmske ekipe, bez glavne glumice, predvođene sad Richardom Burtonom, otputio se u Egipat, smjestivši se u bivšu palaču kralja Faruka. Problemi na terenu bili su golemi: iznimna vrućina, kostimi, rekviziti, vozila i generatori nisu stigli na vrijeme, perike i šminka nisu na vrijeme isporučeni, a egipatska je vojska za statiranje zahtijevala četiri američka dolara dnevno, umjesto obećanog jednog dolara. Budući da dogovor nije postignut, kao statisti angažirani su studenti aleksandrijskog sveučilišta. Jasno, između starih i novih statista odmah je izbio veliki sukob koji je razbila policija jašući na devama.

Na medijskom nišanu sad je bio Richard Burton, budući da je bio prisluškivan, prepisan i u novinama objavljen njegov privatni razgovor s Elizabeth Taylor. Isti je vrvio Burtonovim nezadovoljstvom snimanjem u Egiptu, ali i velikim negodovanjem Taylor zbog, i dalje prisutne, zabrane njenog ulaska u zemlju. Ipak, kraj srpnja u Aleksandriji, i posljednja dva dana u Rimu, označili su i kraj snimanja Kleopatre.

Odmah je od Mankiewicza zatraženo da krene u montažu. On je, imajući u vidu dva filma (Cezar i Kleopatra i Antonije i Kleopatra), montirao filmski materijal dužine 5 sati i 20 minuta. Nakon neslaganja sa Zanuckom, Mankiewicz je otpušten s rada na filmu, no zbog pritiska javnosti ubrzo vraćen uz uvjet da napravi ne dva - nego jedan film. Uz dosnimavanja, film je Mankiewicz napokon skratio na 4 sata i 36 minuta i to je bila verzija koju je redatelj smatrao definitivnom. Studio će, nažalost, još kratiti film na 4 sata i 3 minute, da bi se montažerske škare zaustavile tek na 3 sata i 30 minuta. Takva je verzija prikazana 12. lipnja 1963. na premijeri u New Yorku na kojoj se nisu pojavili ni Taylor ni Burton.

U kolovozu iste godine sasvim se neočekivano na londonskoj premijeri pojavljuje Elizabeth Taylor. U danima koji su uslijedili, frenetično se prepričavalo kako je glavna glumica u jednom trenutku s mučninom napustila kinosalu kad je shvatila da je film dodatno skraćen na 3 sata i 14 minuta.

Elizabeth Taylor i redatelj Joseph L. Mankiewicz

 

Veličanstveni spektakl

Bez obzira na sva sakaćenja, film je publika doslovce obožavala te je on od premijere sustavno četiri mjeseca bio rasprodan. Kleopatra je 1963. bila najunosniji film u SAD-u, no ukupni budžet od 44,000.000$ vratila je tek u godinama koje su dolazile. Uz zaradu, samo prve godine od 24,000.000$, film je dobio i devet nominacija za Oscara, od kojih je potvrdio njih četiri: za scenografiju, kostimografiju, kameru i specijalne efekte. Vjerojatno bi film zaradio i više, da drugu polovicu godine nije obilježio početak velike političke i društvene nesigurnosti u SAD-u. 22. studenoga 1963. u Dallasu je ubijen predsjednik John F. Kennedy i Amerika nakon toga više nije bila ista.

Sve vezano uz Kleopatru palo je tada u drugi plan. Vrijeme velikih povijesnih spektakala započelo je svoj sumrak koji će svega godinu dana kasnije okruniti izvrsni Pad rimskog carstva, čiji financijski podbačaj nikada neće biti oprošten. U kinematografiji koja je pred krahom, koja se histerično okrenula isključivo profitu, promijenjena politička klima, društvena trauma i nova era imanentno televizijskog pogleda na svijet, odjednom više nije bilo moguće stvarati ni filmski Rim, ni filmski Egipat. U toj i takvoj kinematografiji, prokušanu recepturu filmskog Egipta nije više imao tko masovno ni prodati ni kupiti. Ipak on, sasvim neočekivano, ulazi u umjetničke kanone dvadesetog stoljeća. Andy Warhol još tijekom snimanja Kleopatre stvara tri svoja djela od kojih će Liz#3, uz portrete Marilyn Monroe i Jacqueline Kennedy, postati kanon pop-arta.

Što je, zapravo, o filmu mislila Elizabeth Taylor saznali smo tek nedavno, kad su 2012. objavljeni dnevnici koje je, uz povremene prekide, revno vodio Richard Burton. Sredinom kolovoza 1971., u pauzama snimanja Sutjeske, u kojoj je glumio Josipa Broza Tita, Taylor je, okružena svojom djecom, na jahti uz obalu Caprija, pogledala film. Vrteći vlastitu 16mm kopiju filma, zaključila je ipak da film “uopće nije loš. Veličanstveni spektakl”. Ništa drugo ne bismo ni mi trebali zaključiti.

Izdvajamo