U utorak 19.4. u kinu Tuškanac, od 19 i 21h na još jednom Kratkom utorku, nakon više od 30 godina u Zagrebu će se moći vidjeti filmovi slavne Sarajevske škole dokumentarnog filma. Riječ je o kratkim dokumentarnim filmovima iz produkcije Sutjeska filma, snimljenim 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, koji su u to vrijeme bili nevjerojatno uspješni na svjetskim festivalima, pogotovo onom u Oberhausenu, da bi zatim pali u zaborav, i prije sedam godina bili ponovo 'otkriveni' na senzacionalno primljenoj retrospektivi na istom festivalu. Danas nepostojeća producentska kuća Sutjeska film producirala je filmove tiše i osjetljivije od tada prevladavajućeg crnog vala, ali ne manje kritičke angažirane, ironične i obojene crnim humorom. Prikazat će 14 filmova u dva programa, sve sa 35mm kopija, a filmove će predstaviti jedan od najznačajnijih redatelja škole - Vlatko Filipović.
Program koji ćete vidjeti predstavlja skraćenu verziju onog koji je 2009. prikazan na festivalu u Oberhausenu (a potom i diljem Evrope - u Ljubljani, Sarajevu, Winterthuru, Solunu...), koji su nakon intenzivnog istraživanja po bosanskim filmskim arhivima sastavili voditelj arhiva oberhausenškog festivala Carsten Spicher i kustosica i umjetnička direktorica festivala GoEast u Wiesbadenu Gaby Babić, kojima se ovim putem zahvaljujemo.
Sutjeska film osnovan je 1960. s posebnom namjenom produkcije kratkih filmova. Nakon što se većina jugoslavenske dokumentarne produkcije u 50-ima još bavila tekovinama revolucije i kultom Tita, u 60-ima dolazi do skretanja ka socijalnim temama, kroz istraživanje 'skrivene' strane jugoslavenskog društva. Sarajevska škola dokumentarnog filma (taj naziv je, kao i u slučaju Zagrebačke škole crtanog filma, estetska oznaka) proizašla je iz produkcije Sutjeska filma, kao i iz u Sarajevu vrlo žive scene filmske kritike okupljene oko časopisa Sineast. Iako su u Sutjeska filmu djelovali neki autori povezani s crnim valom koji je oštro kritizirao tadašnje društvo (Bato Čengić, ali i Dušan Makavejev su neke od svojih dokumentaraca snimili u njihovoj produkciji), prevladavajući sentiment u filmovima Sarajevske dokumetarne škole onaj je empatije i solidarnosti s njenim junacima.
To najviše dolazi do izražaja u filmovima Vefika Hadžismajlovića, kao što su 'Dva zakona' (nagrađen na Oberhausenu 1969.), koji progovara o sudbini djevojčica u ruralnim dijelovima Bosne, koje iako ih zakon obvezuje da pohađaju školu, ostaju kući zbog želja njihovih roditelja, ili 'Na objedu', filmu o nostalgiji za članovima obitelji koji su bili primorani napustiti zemlju odlazeći 'trbuhom za kruhom'. Iako sentimentalni i melankolični, ti filmovi su i tiho optimistični. Mada ulaze u intimu njihovih protagonista, istovremeno ostaju na potrebnoj distanci. ž
Drugi najvažniji autor škole Vlatko Filipović njegovao je eksperimentalniji izričaj, što se možda najviše vidi u sjajnom filmu 'Hop Jan', snimljenom u bračkim kamenolomima kraj Pučišća. Radi se o filmu koji slavi ljudski rad, snagu i umijeće, a u isto vrijeme je i komentar tadašnjeg društva. To je prvi film snimljen u bivšoj Jugoslaviji koji je uvršten u arhiv MOMA-e u New Yorku. Na programu ćemo vidjeti još jedan Filipovićev film 'U zavjetrini vremena', koji prikazuje težak život u zabačenom selu Lukovac na vrhu Bjelašnice.
Možda najradikalniji predstavnik škole bio je Petar Ljubojev, doktor sociologije kulture, čiji filmovi obiluju deadpan humorom i spotovskom upotrebom glazbe, što podsjeća na radove koji su zajedno (ili odvojeno) zakuhali Karpo Godina i Branko Vučićević. Tome u remek djelu 'Misija Ismeta Kozice', 'optimističkom slikovnom isječku' o pronalaženju radnica za rad u tvornici, pridonosi i glazba Mladena Vraneševića, člana kultne Laboratorije zvuka, koji je bio i jedan od stalnih Godininih suradnika.
'Činjenica je da su novinari svijeta naše filmove iz Sarajeva prozvali Sarajevskom školom dokumentarnog filma. Naša škola u Sarajevu je prvi put pokazala istinu o Bosni. Do ove generacije, kojoj srećom i ja pripadam, govorilo se samo o mašinama koje su nam falile, o javnim radovima, o partizanima, a mi smo počeli govoriti o selima iz kojih smo došli, dapače, o susjedima - da može živjeti susjed do susjeda, komšija do komšije, bez obzira na boju, vjeru, naciju, a to je potvrdilo i Sarajevo u ovom zadnjem ratu.' - Vlatko Filipović
'Možda bi se moglo reći da je Sarajevska dokumentaristička škola nalazila inspiraciju u oporostima životne zbilje, u surovostima okoliša i pejzaža u kojima ljudi nastoje da očuvaju svoju egzistenciju, u nekoj elementarnosti čovjekove borbe za opstanak... Period 'izgradnje zemlje', čini se, nigdje nije na prostorima tadašnje Jugoslavije u tolikoj mjeri otkrio 'sudare' tradicije sa idejama industrijalizacije i društvenog razvoja kao što je to bilo u Bosni i Hercegovini. Naravno, sličnih tematskih povoda bilo je i u drugim sredinama tadašnje zajedničke države, ali, desilo se, eto, da su filmski autori sarajevskog producentskog centra pokazali najviše osjetljivosti upravo prema takvoj tematici, o čemu svjedoče mnogi dokumentarci - ti uzbudljivi i autentični svjedoci drame društvenog preobražaja, pa i pobjede čovjeka nad silama prirode i socijalne zaostalosti.' - Vefik Hadžismajlović
Program se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, u suradnji s Javnom ustanovom Kinoteka Bosne i Hercegovine i Oberhausen Film Archiveom.
Filmovi se puštaju sa 35mm kopija, a ulaz na program je 10 kn.
Raspored projekcija:
19:00 Program 1 (86 minuta)
Fasade, Suad Mrkonjić, 1972., 8’
Stanarsko pravo lagumaša Safera, Petar Ljubojev, 1974., 12’
Hop Jan, Vlatko Filipović, 1967., 11’
Carski dan, Milutin Kosovac, 1968., 14’
Na objedu, Vefik Hadžismajlović, 1972., 9’
Penjači, Ranko Stanišić, 1978., 13’
U kafani, Vefik Hadžismajlović, 1969., 7’
Jedan dan Rajka Maksima, Zlatko Lavanić, 1976., 12’
20:30 Razgovor s Vlatkom Filipovićem
21:00 Program 2 (76 minuta)
Dva zakona, Vefik Hadžismajlović, 1968., 9’
Đurđa, Mirza Idrizović, 1978., 11’
Misija Ismeta Kozice, Petar Ljubojev, 1977., 22’
U zavjetrini vremena, Vlatko Filipović, 1965., 14’
Nada, Midhat Mutapčić, 1970., 10’
Kasabe, Mirza Idrizović, 1977., 10’