PIŠE NENAD POLIMAC

NAŠ KRITIČAR O SERIJI 'NOVINE', KOJA JE DIGLA BURU I PRIJE PRIKAZIVANJA: Jako dobri glumci, razvučena radnja, razbarušena režija

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 10.01.2017. u 08:37

Iako se u početku činilo da će ocjena biti visoka, neki su je propusti i šlampavosti naposljetku snizili

Serija “Novine” imala je najčudniju distribuciju u povijesti HRT-a. Najprije smo je redovno gledali u nedjelju u 8 uvečer, što je vrlo dobar termin, zatim su uslijedili Božić i Nova godina i ona je izostala s ekrana. Valjda su smatrali da nije dovoljno prigodna ili zabavna da bi nam je tada emitirali.

Nakon dva tjedna pauze prije dva dana sručili su na program posljednje dvije epizode prve sezone i tako nadoknadili propušteno. Gledatelji koji su dotad balansirali između dogodovština barem tridesetak likova mora da nisu bili oduševljeni tako dugom pauzom, no što je tu je.

“Novine” sam počeo gledati s popriličnim entuzijazmom, svidjelo mi se kako su redatelj Dalibor Matanić i scenarist Ivica Đikić vodili priču u kojoj su likovi moje profesije punokrvni tipovi, kako su mediji isprepleteni s politikom, mutnim poduzetnicima, policijom i crkvom, slikoviti ambijenti Rijeke svemu su davali posebnu aromu, a i činjenica da se mnogo toga vrtjelo oko prometnog udesa koji je skrivila postarija majka moćnog tajkuna doimala se poprilično originalno.

Kupleraj

Provokativan je bio i motiv da je glavni urednik novina gay i da vrlo srčano komunicira s nadbiskupom, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Nešto što sam smatrao propustom - to da na redakcijskom kolegiju uglavnom sjede tipovi koji nemaju posebnog mjesta u fabuli - pretpostavljao sam da bi se moglo popraviti u narednim epizodama.

Nije baš bilo tako. Serija se, naime, kasnije bavila svime a ponajmanje novinama. Još kad je pos­ljednji neovisni medij preuzeo Mario Kardum (Aleksandar Cvjetković), smijenio spomenutog glavnog urednika (Zijad Gračić) i na to mjesto postavio njegovu ambicioznu kolegicu, karijeristicu Alenku Jović (Olga Pakalović), “Novine” su se sve manje bavile naslovnim glasilom. Alenka je, naime, otpus­tila gotovo sve protagoniste koji su se uistinu bavili novinarstvom, ponajprije svog otuđenog muža Andreja Marinkovića (Goran Marković) i mladu i marljivu Tenu Latinović (Tihana Lazović).

Dijana Mitrović (Branka Katić), koju su nam u početku predstavili kao zvijezdu istraživačkog novinarstva, uopće ne radi ni na jednom slučaju, ljubaka s Markom Mladenovićem (Mijo Jurišić), mužem svoje sestre Anje (Marina Redžepović), slovi kao krupan “igrač” na sceni, ali to ničim ne dokazuje. Svi su isprepleteni sa svima, Andrej je ljubavnik odvjetnice Hane Mašić (Dajana Čuljak), koja pak ne može odbiti udvaranja svog šefa Karduma, Kardumova žena Vanja (Sandra Lončarić) imala je nekad vezu s gradonačelnikom Ludvigom Tomaševićem (Dragan Despot) i zbog njega morala napraviti pobačaj - i tako redom. Ukratko, pravi kupleraj.

U redakciji su ostali samo glavna urednica Alenka, urednik Nikola Martić (Trpimir Jurić) koji stalno prosipa mudrosti u stilu “Novine više nisu važne” ili “Novinarstvo je propalo, mi smo samo sredstvo za neke druge ciljeve”, te onih petnaestak statista na uredničkom kolegiju. Istina, povremeno navrati i Dijana, koja, međutim, puno više vremena provodi u obližnjem kafiću.

Ključni problemi

Pravi nosioci radnje postaju novi vlasnik Novina Kardum i gradonačelnik Tomašević koji želi postati predsjednik države (zna se na koga se tu mislilo, na Milana Bandića, pogotovo što taj u jednom trenutku kaže “Idemo radit”), nekoliko odvjetnika, murjaka i bivših udbaša. Zaplet s prometnim udesom razvlači se iz epizode u epizodu, a kad na kraju shvatite da će sve to ostati neraz­riješeno, bit ćete poprilično razočarani.

“Novine” imaju nekoliko ključnih problema, ponajprije scenarij koji se suviše vrti u krug, uvodi nepotrebne likove (redatelj i dramatičar Bobo Jelčić pojavi se u dvije epizode kao došljak iz Švicarske, intimni Dijanin prijatelj, i zatim brzo nestaje), a junaci nisu nikad ispred radnje nego kaskaju za njom. Očito je da je serija od dvanaest epizoda morala imati njih najviše deset i da bi u tom slučaju sve bilo kompaktnije.

Ni Matanićeva režija nije bez nedostataka. On izvrsno radi s glumcima, toliko dobrih izvedbi davno nismo vidjeli u domaćim serijama, ali ne može se oteti manirizmu. Izmislio je štos da glumci uranjaju lice u vodu, iz epizode u epizodu mijenjaju se protagonisti koji to rade, to je kao nekakav zaštitni znak, no što je previše - previše je.

Vizualne igrarije

U seriji se neprestano razgovara mobitelima, šalju se SMS poruke koje ne možete pročitati, pogotovo ako imate televizor manjeg promjera od 100 cm, Matanić kao da nikad nije vidio sada već uobičajenu dosjetku iz američkih serija i filmova u kojima se takve poruke napišu posebno na ekranu tako da ih svi mogu razumjeti, stalno se pije i puši, što je u takvom svijetu uobičajeno, pa i kod nadbiskupa, a tu i tamo zalomi se i poneki joint. Ima i jako dobrih scena, poput partijanja Dijane, Tene (ona je nakon otkaza prešla u portal Izvor.hr, čime se valjda potkačilo Index.hr) i njihove kolegice Renate iz konkurentskog Dnevnika, no za kaznu morate otrpjeti usporene snimke, jednu od najbanalnijih dosjetki kada redatelj želi pokazati da je nešto od posebnog značaja. Tu su i neizbježne metafore, u završnici riječki karneval treba simbolizirati medijsko-politički cirkus, a to već poprilično srozava dotadašnju razinu. Matanić je sklon i vizualnim igrarijama, koje su najstrože zabranjene u ovakvoj vrsti dramskih serija, no s toliko vremena na raspolaganju i razvučenom radnjom mogao je zapravo raditi što je htio.

Da ne bi bilo zabune, ovo su prigovori nekoga tko je “Novinama” u početku htio dati ocjenu između četvorke i petice, ipak se to činilo kao iznimno dotjeran i intrigantan proizvod, da bi sve završilo na plus tri.

Druga sezona “Crno-bijelog svijeta” započela je s manjim ambicijama, ali zadržala do kraja vrlo solidnu razinu, dok su obje sezone “Počivali u miru” (usprkos ponekim gafovima na kraju druge) neosporno bolja serija.

U drugoj sezoni Đikić bi trebao solidan tim koscenarista (ovdje mu je dramaturška savjetnica bila Tena Štivičić, no pitanje je koliko je ona mogla na bilo što utjecati), a Matanić bi se morao disciplinirati: možda bismo tada dobili seriju koja bi se uistinu mogla približiti petici.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo