ANTONIO NUIĆ

NAŠ POZNATI FILMSKI REDATELJ ZA JUTARNJI Sve su filmske nagrade odreda najgori kič. To je strava. Da vidiš Zlatnu palmu u dućanu, nitko je ne bi kupio

Srđan Vrančić / CROPIX

Nuić je redatelj inspiracije, sam je autor svih svojih scenarija, pa je tako osim obećanja da će ‘Mali’, hrvatski predstavnik za Oscara, dobiti nastavak, otkrio i da radi na novom filmu koji će biti sočni krimić, pravi detektivski triler

Samo ime redatelja Antonija Nuića svojevrstan je sinonim za uspjeh filma. Kod njega nema osrednjosti, a potvrda struke za to je i odabir njegovog filma “Mali” za našeg predstavnika za najprestižniju filmsku nagradu, Oscar. U Nuićevom slučaju to nije prvi put, jer i njegov se “Kenjac” našao u istom izboru. Nuić je redatelj nepresušne inspiracije, sam je autor svih svojih scenarija, pa je tako osim obećanja da će “Mali” dobiti još barem jedan nastavak, ekskluzivno otkrio i da radi na novom filmu koji će biti sočni krimić, pravi detektivski triler.

Iako mu je itekako drago što je njegov “Mali” odabran za hrvatskog predstavnika za Oscara, redatelj nikad nije bio pobornik nagrada i natjecateljskih festivala.

- Pobornik sam ideje da je bitno da filmovi dođu do publike, a što netko misli o njima, to je dosta individualno. Kritičarima je posao da pišu, a nagrađivanje je suspektno s mnogo stajališta. Ako krenemo od izgleda filmskih nagrada, sve su one odreda najgori kič. To je strava. Da vidiš Zlatnu palmu u dućanu, nitko je ne bi kupio. Naravno da se neki filmovi izdvoje, ali mislim da bi se izdvojili i bez nagrada. Najbolji filmovi su oni koji dugo ostaju publici u pamćenju, dugo ih vole.

To su razlozi zbog kojih se filmovi rade. Nagrade znaju biti pokazatelji, otvarati putove do publike, ali to se može na bolje načine, pogotovo u 21. stoljeću, u digitalno doba. S ‘Malim’ je ipak ispalo nekoliko lijepih stvari. Dobili smo u Puli, kad već govorimo o nagradama, nagradu žirija, nagradu kritičara, a ovo je nagrada od kolega jer je Društvo hrvatskih filmskih djelatnika odabralo nacionalnog kandidata za Oscara, a pohvala od kolega je uvijek draga. A i svaki pokušaj da odemo, da se pokažemo i da nas vide je ono što svi rade i to je potreba svake male kinematografije, pa ćemo pokušati napraviti nešto bolje nego prošli put - na početku razgovora priča Nuić.

'Kenjac'

 

Dijak i sin

“Mali” je za redatelja svojevrsna obiteljska saga na više nivoa i zapravo treći dio priče s glumcima Rakanom Rushaidatom, Bojanom Navojcem, Franjom Dijakom i Hrvojem Kečkešom.

- Počelo je na Akademiji sa studentskom vježbom TV drame. Ondje su mi bila ova četvorica, Rakan, Franjo, Boki i Kečo, još 1998. Prošlo je 20 godina od toga, a onda se, na temelju vježbe, napravila moja priča u omnibusu ‘Seks, piće i krvoproliće’ i 13 godina nakon toga evo ‘Malog’ kao nastavka i nastavit ćemo i dalje, ne znam u kojem smjeru. Razgovarali smo o nekoliko opcija. Treba malo vremena da Mali, sin Franje Dijaka naraste. Baš je u zgodnom momentu, ušao je u pubertet, sad se mijenja i kroz nekoliko godina će biti taman - najavljuje redatelj.

Osim s navedenim glumcima, od svojih početaka Nuić surađuje i s producentom Borisom T. Matićem.

- Naš prvi zajednički projekt bio je ‘Seks, piće i krvoproliće’, a zadnji je ‘Mali’ i planiramo dalje. Film je timska stvar, a nas smo dvojica uvijek imali dogovor da su nam u svemu najvažniji suradnici i ljudi, i da se prema njima mora ispasti maksimalno korektan u svakom smislu, a sa svakim novim nam se pridružuju po jedan, dva nova člana koje otkrijemo. Nismo mi kinematografija s tisuću filmskih radnika.

Na nekim funkcijama ima ljudi s kojima bi se puno više surađivati i raditi na promjenama, ali ne stigneš snimati toliko filmova, to je za neke bogatije kinematografije. Lagano se skupljamo i uigravamo, i do 65. ćemo pičiti, do penzije. Nisu dobre i sretne biografije redatelja kojima je prvi film i najveći uspjeh. Jadni Orson Welles. Čovjek je imao najveći uspjeh s prvim filmom, ostali su mu bili fantastični, ali onda uvijek ide usporedba - otkriva.

Dobitna priča

Nuić ima taj “tarantinovski” moment sa stalnom glumačkom postavom, ali i izvlači iz ormara zaboravljene legende.

- To mi je poseban gušt jer kod nas postoji toliko kvalitetnih glumaca koji se iz neobjašnjivih razloga ne pojavljuju nigdje. Meni je jasno da u Americi nekoga zametnu, jer stvarno je gužva i kad pomisliš na nekog odmah ti poredaju njih deset manje-više istih, pa biraj. Ali kod nas, gdje smo vrlo limitirani u svim resursima, i humanim i tehnološkim, Zlatko Vitez ne glumi, pokojni Vanja Drach nije baš glumio u zadnje vrijeme. Često ljude nakon nekog vremena zaborave. Iskustvo nam treba.

Život glumaca u Hrvatskoj je relativno težak, pa mnogi kad dođu u zrele godine shvate da se za mirovinu moraju pobrinuti drugačije i manje vremena posvećuju glumi. Bude ih strah. Umaramo ih brzo, a često se događaju inercije. Jedan glumac odigra jednu ulogu, pa se napišu tri slične koje on igra i u par godina izlazi svima na uši, pa ga se zaboravi. Kod nas za to nema potrebe. U komercijalno orijentiranoj kinematografiji određeno glumačko ime donosi novac u prodaji, pa je dobro da je tu.

Mi nismo kinematografija, ni društvo bazirano na zvijezdama. To mi je jako drago, jer je to svojevrsna bolest. Zvijezda je izmišljotina, stari način snimanja koji smo, eto, zadržali. Jasno mi je da u to povjeruju ljudi koji imaju stotine milijuna dolara na računu, ali da netko u Hrvatskoj povjeruje je smiješno - tvrdi Nuić.

Već godinama je profesor na Odjelu režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.

- Sa studentima režije mora se polako i mora se biti jako nježan, jer šokovi realiteta ih tek čekaju. Ja sam pobornik politike da im se to sve govori, ali na lijekovima s vremenskim otpuštanjem. Na prvoj godini lagano, na drugoj ih uvodimo u određene problematike koje ih čekaju, a do kraja treće već to shvate. I onda postoji moment velikog straha, pa radimo na tome da se ne isprepadaju od svijeta u koji idu, nego ih učimo da moraju biti borbeni i baviti se onim za što su školovani. No, oni su fenomenalni, organiziraniji su, skoncentriraniji, puno discipliniraniji od moje generacije i tog doba, tako da nam je budućnost sjajna, ali moramo urediti svijet u koji idu - smatra redatelj.

Dobitna se kombinacija kod Nuića pokazala i s time što sam piše scenarije za svoje filmove.

- To je situacija koja je kod nas povezana s ekonomskim činjenicama. Kod nas nitko ne može živjeti od pisanja scenarija, tako da nema kritične mase scenarija koja traži producente i redatelje. Nešto je u tom smjeru promijenilo HAVC-ovo postavljanje kategorije za razvoj djela, tako da scenarist može dobiti neki novac da sam piše i onda s time tražiti producente i redatelje, ali nije to još na tom nivou zaživjelo. Manje-više moji kolege ili sami pišu ili imaju neke stalne suradnike, pisce.

Trenutno imam jedan scenarij, film za djecu, koji nisam ja pisao i koji je u razvoju, pa ćemo vidjeti. To mi je prvi put da sam dobio scenarij koji mi se svidio. Znao sam dobiti nekakve scenarije, ali suspektne po kvaliteti, pa bi to preskočio. Ne možeš si dopustiti čekanje, jer pisanje scenarija je, budući da smo autorska kinematografija, preuzimanje inicijative i to prijavljujemo. A i volim sam pisati scenarij, to mi je proces pripreme filma. Vjerojatno bih mogao više filmova snimiti da nađem suradnika, a to nije lako naći. Kad dvoje ljudi radi, moraju uspostaviti odnos na nekom višem nivou, otići u priče i likove, zeznuto je. Lakše je u formama kao što su serije, ali ja sam se odlučio na film - napominje.

Srđan Vrančić / CROPIX
 

Oliver Stone

Perfekcionist kakav je, Nuić je već nekoliko scenarija, uvjetno rečeno, bacio u smeće.

- Bit će ih još, kako stvari stoje. Volio bih da stignem napisati još više toga za baciti. Kad čovjek sve zbroji i oduzme, ništa nisi bacio, samo si odlučio ne ići tim smjerom. To je dobar znak, a pisanje je samo po sebi dobra disciplina. Čuo sam jedan podatak u dokumentarcu o Oliveru Stoneu, da je prije prvog filma napisao 21 scenarij koji nije snimio. Kad pomislim na tog čovjeka, sjetim se da kod nas 21 scenarij ozbiljni scenaristi nemaju u biografiji. To su strašni brojevi.

Ta američka radna etika me ubija. Onda sam shvatio da u tome ima nešto. Naprosto, sjedi, piši i smišljaj, i to je politika svih koji su nešto postigli. Kad te odbiju, piši novo, idi dalje i dalje. Takav je to posao. Brojni pisci i redatelji čije sam biografije čitao na različite načine govore istu stvar, sva inspiracija će doći iz rada. Jedna stvar može pokrenuti ili zatvoriti niz razmišljanja koja imam o određenoj stvari - objašnjava.

Kako nam je ekskluzivno otkrio, trenutačno radi na scenariju koji je nastao od tri priče koje je paralelno razvijao, ali je na svakoj došao do momenta u kojem je zapeo. A sada se rađa sočni detektivski triler.

- Obično je to moj sustav rada, da započnem četiri, pet stvari. To me naučio profesor Tadić, da budem sposoban reagirati kako se otvaraju prilike i na tome sam mu cijelo vrijeme zahvalan. No, uvijek bi mi se dosad isprofilirao jedan scenarij, a ovog puta sam razmišljao o ova tri koja stoje. Svaki se da razviti, ali nešto mi je falilo.

Onda sam shvatio da sam jedan film razdvojio na tri. Kad sam shvatio da u sva tri imam elemente za priču koju želim, to me je spasilo i sad sam na putu. Ovo će biti baš uzbudljiv kriminalistički triler detektivskog žanra. Sada ide klasični život nastanka filma i, ako bude sve dobro, za dvije godine bi ga snimili - nada se Nuić.

Kroz likove

Kao i obično, većinu glumaca već ima u glavi jer, kako kaže, ne može pisati, a da ne zna tko mu što igra.

- Uvijek sam bio orijentiran na glumce, pažljivo sam ih birao, bitni su mi i vrijedni suradnici, duša filma. Znam ih i vrtim ih po glavi i brzo se izbor suzi. Skužim, ako je glavni lik muški od 45 godina, netko mi sine, i tako priča sama nalaže i ostale aktere. Volim to fino oblikovanje raditi prema konkretnoj osobi. Pisanje traje, a svaki glumac nosi nešto što mu je prirodnije i uvijek ubacim tu crtu da mu je drago, da gušta i da publika vidi da on poznaje tu materiju, da mu je to opipljivo, i onda i publika vidi taj lik kako treba. Bit će dosta uloga u filmu jer je detektivski, pa ima svakakve epizodične strukture - tvrdi Nuić.

Kad bi se trebao opisati kroz svoje likove, reći će da ga ima u svakom, ali najviše u Kenjcu u ulozi Nebojše Glogovca, dosta ga ima u Navojčevoj ulozi u “Život je truba”, a ima ga i u sporednim likovima.

- Ne kažem ja nužno nešto što se meni dogodilo, nego naprosto likove stavim u situacije i napišem kako bih ja reagirao. Toliko su moji. I završiš tako da se provučeš, to je normalna stvar - naglašava.

Gotovo nikad nije van posla, pa je i njegov privatni život prilično miran uz dugogodišnju djevojku, glumicu Ivu Babić i njihovog psa.

- Volim dugo šetati sa psom, probudim se u 5, s njim idem van koliko mogu, pa onda Akademija, pa Društvo redatelja, pa malo Vijeće u HAVC-u, pa malo pišem svoje, doma smo Iva, ja i pas, gledanje filmova i već u 21 počinje proces gašenja - opisuje.

'Mali'

 

Sreća je, kaže, što je u vezi s glumicom jer ima razumijevanja za redateljski posao.

- Baš zato često ljudi iz naše branše završavaju jedni s drugima, jer nitko normalan to ne bi razumio. Zamisli da ti je muž glumac i vraća ti se svaku večer oko 1, 2 s posla. Digne se u 10 i mora biti na probi, pa neko snimanje. Taj stil života uzima ti puno vremena, a problem je i jer ne možeš živjeti od filma. Zaradiš novac, ali to nije svota od koje možeš živjeti onoliko koliko ti je potrebno da ga napraviš. Prosjek je redatelja, uz iznimke, da svake tri godine snimi jedan film.

Kad razdijelite honorar koji može zvučati puno na 36 mjeseci, shvatiš da se radi o malo i da svaki konobar ima veće šanse za rad. Film radiš iz ljubavi i želje, ali ipak moraš naći nešto što donosi novac u kuću. Sad si već minimalno na dva fronta, pa se uključi i društveno korisni rad, paziš da u zakonima ne pišu gluposti - smije se Nuić.

Studentski filmovi

Na početku karijere htio je postati glumac, a sada je, tvrdi, došlo vrijeme da se više posveti glumi.

- Sad mi se igra, volio bih glumiti. I prije sam govorio da bi, a zapravo mi se, uz pisanje i režiranje, nije dalo, jer znam što treba napraviti da bude dobro i tu ima posla. Ali sad hoću. Igram već po studentskim filmovima kad im netko otkaže, pa je bolje da zavolim igrati jer su glumci mojih godina prilično zaposleni, pa im Zvonimir Jurić i ja ulijećemo. U ovom trileru ću si napraviti malu ulogu jer ima puno posla - zaključio je.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo