FILM REDATELJICE HANE JUŠIĆ

'NE GLEDAJ MI U PIJAT' Najbolji hrvatski film u posljednjih desetak godina

Zagreb, 300816.
Redateljica .
Foto: / CROPIX
Bruno Konjevic / HANZA MEDIA

Hana Jušić

Film je perfektno suvremen. I duboko izlazi iz mediteranske i dalmatinske antropologije i kulture

Prije nego što će svojim filmom “Ne gledaj mi u pijat” ući u program venecijanske Mostre i zakoračiti ozbiljno u svijet europskog filma, šibenska redateljica Hana Jušić snimila je dvadesetominutni kratki film o djevojci vegetarijanki udanoj u oblapornu obitelj mesara. Naslov tog filma bio je “Da je kuća dobra i vuk bi je imao”.

Premda taj film ne spada u najbolje kratke filmove ove redateljice, njegov naslov mogao bi služiti kao perfektni opis onog što Hanu Jušić kao redateljicu zanima. U svojim kratkim filmovima kao što su “Pametnice” i “Terarij” te u dugometražnom filmu koji je upravo predstavila u Mlecima, Hana Jušić sa zanimljivim mijenama varira jednu te istu temu: tihi, prigušeni teror unutar četiri obiteljska zida. Kod Hane Jušić pakao nisu drugi, pakao su ukućani. Ljudi koji su jedni drugima najbliži, i koji se po definiciji vole, u njenim se filmovima u četiri zida ponašaju bez inhibicija, bez bremzi, ugnjetavajući jedni druge verbalno, mentalno, ekonomski i tjelesno. Pritom u Jušićkinim filmovima nema velikog, “tabloidnog” zlostavljanja, nitko tu nije monstrum kao Fritzl. Sve je tu prigušeno, na rubu eksplozije. Par koji se razvodi, ali jedan s drugim ratuju seksom (“Zimica”). Glupi i prazni rođak koji kinji vrijednu, ali neuglednu rođakinju (“Terarij”). Dvije mlade Bosanke koje ukućaninu pripremaju seksualnu zamku (“Pametnice”). Mesarska obitelj koja na užas krhke nevjeste sprema mesne bakanalije. Kod Jušić, seks, hrana, obiteljski rituali i nasilje isprepleteni su u jedno gnjecavo, toplo klupko koje glavnim likovima prijeti, ali ih i mami.

Tijesan stan

Takav je svijet i filma “Ne gledaj mi u pijat” koji je ovog tjedna premijerno prikazan na festivalu u Veneciji. Ovaj film bavi se jednom šibenskom obitelji koja živi u tijesnom stanu u socijalističkoj novogradnji. Otac obitelji Lazo (Zlatko Kićo Burić) bivše je civilno lice na radu u JNA, preziva se Petković i - kako shvaćamo - ima neku nikad do kraja razjašnjenu vezu s Vojvodinom. Tata Petković je priličan tiranin koji kinji ukućane. Mater Vera (Arijana Čulina) je ne baš bistra i potpuno podložna supružica kojoj se komunikacija s ukućanima sastoji u neprestanom kuhanju: unatoč oskudici, troši zadnje pare da obitelji skuha mrsna i teška jela, punjene paprike, pohance i paprikaše. Petkovići imaju dvoje djece: stariji brat Zoran (Nikša Butijer) usporeni je debeljko, hipohondar koji ne može naći posao, a ne čini se baš da se i pretrgao da ga nađe. Jedina koja u familiji radi je Marijana (senzacionalna naturščica Marija Petričević). Ona do tri radi kao medicinska sestra u bolničkom laboratoriju, a od tri mora trpjeti jacovittijevsku obitelj i oca diktatora. Sve to tako ide dok jednog dana otac ne dobije moždani udar. Orijaš koji je natkriljivao sve u kući padne nemoćan u krevet, a kućna se dinamika stubokom mijenja. Marijana sad jedina zarađuje, no to baš nimalo ne mijenja njen status podložnice. Konce tiranije preuzima glupa i lijena mater, pa se pred nama otvara tipično mediteranski sociokulturni fenomen. U “Ne gledaj mi u pijat” imamo južnjački patrijarhat koji sprovode i do perfekcije dovode - žene.

Sve to skupa se - dakako, sasvim mediteranski - događa pred korom, a taj kor je ulica. Petkovići žive u tipičnom dalmatinskom urbanom susjedstvu u kojem modernistički urbanistički vokabular stoji u perfektnoj konvivenci s malomišćanskim babinjakom. Između socijalističkih solitera, na vrućem ugrijanom betonu po zidićima sjedi “antički kor” susida koji dakako zna sve što se u kući Petkovića događa, te - baš kao grčki kor - na sve ima kolektivni komentar.

Prazna ljuštura

Film Hane Jušić je - naravno - ponajprije obiteljska crnohumorna drama. Ali, na jednoj drugoj razini to je i film o patrijarhalnom matrijarhatu, socijalnom i ekonomskom stanju istočnog Jadrana u eri nakon tranzicije. Šibenik Hane Jušić svijet je u kojem muškarci zapravo ne služe baš ničemu. Više nema kopanja i polja, nema više rata, a industrija je propala. Žuljne muške ruke i široki dlanovi u tom svijetu ne služe ni za što, a sve poslove - sobarice, konobarice, čistačice, njegovateljice - rade uglavnom žene. Dok bulumenta muškaraca u Jušićkinu filmu niti može niti hoće išta raditi, junakinja Marijana nakon osam sati u laboratoriju ide u Zablaće čistiti vikendice. Ekonomija se u Jušićkinu filmu vrti oko žena, no patrijarhat i dalje opstaje kao prazna, besadržajna ljuštura.

U taj svijet Jušić unosi pobunu. Njena se Marijana otme kontroli, počne u jednom času “tjerati po svom”, ali to oslobađanje - seksualno i kulturološko - ne nosi baš puno dobroga. Nemam namjeru čitateljima “spoilati” završni obrat i finale filma, no ne mogu odoljeti da ne opišem posljednji kadar filma: u bazenu centra za fizioterapiju i članovi obitelji i brojni neznanci plutaju u zelenkastoj vodi. Kamera je pod vodom, vidimo anonimna bedra i noge, zvuka nema. Riječ je o briljantnom zadnjem kadru, fenomenalnoj globalnoj metafori: svi se saftamo u istoj kaši iz koje se ne da pobjeći.

Zanimljivo je kako Jušić u filmu tretira mjesto radnje - Šibenik. Redateljica te snimateljica s kojom stalno surađuje Jana Plećaš sustavno izbjegavaju bedekerski, povijesni Šibenik. Prostori filma su prostori ulica zagušenih neonskim firmama, prostori betonskih novogradnji spaljenih na suncu, kadriranje je uvijek usko tako da vam se stalno čini da likovima fali prostora: stambenog, životnog, socijalnog. Tek u trenutku kad se čini da je Marijana pred vratima pobune te da se pred njom otvori mogućnost oslobođenja, Plećaš i Jušić diskretno naznačuju total šibenskog akvatorija. Shvatite najednom da se film ne događa u nekom zakrčenom trećesvjetskom megalopolisu, nego u jednom od najljepših gradova koji postoje. Kao da redateljica hoće reći: što ja - ili barem moji likovi - imam od tih katedrala i trgova, kalendarskih veduta i hipsterskih barova?

Sračunata malicija

“Ne gledaj mi u pijat” ima još jednu neočekivanu sastavnicu, a to je glumačka podjela. Unutar četverca glavnih glumaca, sjajan, ali i očekivan je nastup Kiće Burića, koji u film unosi istu mračni, a naizgled pokroviteljski sadizam koji je izvanredno prepoznao Wending Refn kad ga je 90-ih uzeo za glavnog glumca gangsterskog serijala “Pusher”. Butijer je često dosad glumio dobrohotne glupake, ovaj put je taj scenski imidž nadograđen crtom sračunate malicije. Arijana Čulina je gotovo neprepoznatljiva, čak i fizički, te perfektno izabrana za lik koji u čitavom filmu najviše volite mrziti. Dakako, najveće je otkriće debitantica Petričević, splitsko-sarajevska studentica arhitekture koju je redateljica “skupila” na viškoj plaži. Naturščici nerijetko u film unesu neki nepredvidivi, istiniti višak, no ovdje nije riječ samo o tome. Glavna glumica ovdje se nosi s oba zadatka koja se obično smatraju nesavladivim za naturščike: dosta dijaloga te scenskom transformacijom. Možda bi Mariji Petričević trebalo savjetovati da se pusti AutoCada i glumi još koji put.

Film Hane Jušić neće biti jako popularan. Film je prilično crn, katkad motivski neugodan, ima jednu crtu razblažene mizantropije u kojoj ima nježnosti. Međutim, riječ je o filmu koji se perfektno uklapa u puno toga što se danas događa u svjetskom filmu. Sa svojom smjesom hiperrealizma u sadržaju, ali i crtom zanimljive vizualne stilizacije, Jušićkin film perfektno je suvremen. Istodobno, on duboko izlazi iz mediteranske i dalmatinske antropologije i kulture. U tom filmu, Marko Uvodić se križa s Harmonyjem Korineom, Ivo Brešan sa Celine Sciamma ili Gasparom Noeom, a Fellini s grčkim “weird waveom”. Davno hrvatska kinematografija nije napravila film koji je tako moderan, a da ni sekunde ne izgleda kao ono što Mate Matišić naziva “film goblen”: dakle, kao ropska imitacija stranog uzora i stila. Riječ je o filmu koji neće nužno svatko voljeti, no za moj ukus “Ne gledaj mi u pijat” je najbolji hrvatski film u posljednjih desetak godina.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo