Omiljenoj francuskoj glumici i redateljici Julie Delpy, friškoj dobitnici europskog Oscara za svjetski doprinos europskoj kinematografiji, odgovara da je EFA smatra europskom filmašicom, iako je često glumila i u američkim filmovima, te trenutačno živi u SAD-u, piše Slobodna Dalmacija za koju je dala i intervju.
– Svaki film koji sam snimila, barem kao redateljica, nastao je u Europi. U SAD-u sam snimila nekoliko filmova kao scenaristica i kao glumica, ali Europa mi je omogućila da budem redateljica, i to mi jako puno znači. To je velika nagrada. Sretna sam što su me izabrali. To je velika čast jer europski film mi puno znači – rekla nam je Julie dan prije nego što joj je uručeno posebno priznanje. To specijalno priznanje Julie je na pozornici svečane dodjele nagrada Europske filmske akademije nazvala "nagradom za opstajanje u ovom biznisu".
Mogli smo to shvatiti iz intervjua, u kojem se dotaknula još uvijek aktualnog seksizma i kroz suze iznijela svoje iskustvo. Delpy je otkrila kako je redateljicama i uopće ženama teže dobiti priliku u SAD-u.
Bila sam žrtva
– Što god trenutno radili, seksizam je u Americi živ i zdrav, barem u Hollywoodu. Pokušavaju nešto promijeniti, ali to je vrlo, vrlo teško jer je seksizam jako suptilan. Upravo sam imala užasno iskustvo s američkim odvjetnikom koji je uvjerio financijere da ne ulože u moj film jer žene su, rekao je, emotivne... U Americi je to dovoljno da se uništi film. Kažete financijerima: "Žene su emotivne! Gotovo!" Jer, emotivno znači nepouzdano, neočekivane reakcije, loše vođenje financija... Dakle, meni se seksizam upravo dogodio! Prije dva-tri tjedna! Bila sam žrtva! Riječ je o filmu "My Zoe" koji sam trebala snimiti u Berlinu i započeti pripreme za tjedan dana. Sada tražimo nove financijere. Pokušavamo spasiti stvar – ogorčena je Julie, te nastavlja:
– Dva tjedna su nas dijelila od priprema... tri tjedna. Imali smo sve: glumce, ekipu, sve! I onda su odustali jer su tvrdili da je to europski film i da je uskogrudan... Svi napadaju, kako mu je već ime, Weinsteina. A to je tek kap u oceanu prave istine i pravog problema jer seksualno zlostavljanje je vrh ledene sante neravnopravnosti spolova. Pedeset posto filmskih studenata u Americi su žene, a trenutačno u Americi manje od četiri posto žena režira filmove. Ja sam snimila pet filmova i imam besprijekorni ugled, ali pitam se što je s mladim ženama koje u Americi nemaju glas. Takvi muškarci ih unište! – uzbuđena je Julie.
– Razgovarala sam nedavno s prijateljicom koja je Harveyjeva žrtva i rekla mi da je, koliko god on bio loš, doživjela seksizam od strane svih ljudi u karijeri, a ona je predivna djevojka. Stalno sam joj govorila: "Udebljaj se, stavi naočale za vid, oblači se usrano jer život će ti biti užas!" I tako je i bilo! Producenti je razvlače u uvjeravaju da će dobiti posao jer je žele odvesti u krevet! Užasna, grozna priča. Rekla je da je Harvey ništa u usporedbi sa svim tim! Ne moraju nas silovati da bi nas slomili! Oprostite što plačem... Plačem već tri tjedna, oprostite. Tako vam je to sa ženskim filmašima, ponekad plaču. Plaču jednom mjesečno. Kao filmaš pomislite da ste došli u fazu u karijeri kad više nećete slušati takve komentare. No, to i dalje traje. Kao da sam na početku! To je sranje, čovječe! Totalno sranje – ljutito će Delpy, koja smatra da film "Wonder Woman" baš i nije nešto promijenio u Hollywoodu što se tiče žena.
– Naravno da nije! Ne, ne mijenja se! Mijenja se za nekolicinu... nije važno! Jer taj čovjek... on misli da je njegovo ponašanje prihvatljivo. "Wonder Woman", "Lady Bird", to je tek vrh ledene sante. "Ženama ide super u Hollywoodu." To uopće nije istina! Ako je meni to rekao, nije sve ružičasto! Uopće! U Europi je bolje. Proteklih deset, 15 godina nisam čula takve komentare. Ranije jesam jer Europa je bila ista kao Amerika prije 20-30 godina. Proteklih deset, 15 godina stvari su se promijenile jer mnogo žena snima filmove. Radila sam s iznimnom ženom, Agnieszkom Holland. Stvari se mijenjaju. A u Americi možete biti David O'Russell i porazbijati sve živo i nikoga nije briga. On i dalje snima filmove. Možete biti narkić, možete biti što god želite, ali žene: "Jedna emocija na setu i, oooo, sve stane i jao meni predomislila se jedan put, to je kraj svijeta." Uglavnom, u Americi možete imati muškarce totalne luđake, ali žene moraju biti kao generali. U Europi se na osjećaje ne gleda kao na slabost, nego kao na prednost. Rekla bih da sam vjerojatno manje emocionalna od polovine muškaraca u Europi (smijeh) – veli Delpy.
O svom iskustvu na visokobudžetnom hollywoodskom filmu, Marvelovim "Osvetnicima", kaže:
– O, ma dajte! Morala sam ići u London na jedan dan i agent me nazvao i rekao: "Hej, imaš jednodnevno snimanje." Rekla sam super, gdje mi je karta i prihvatila posao. To je moje iskustvo. Došla sam na set i prišli su mi ljudi iz Marvela i rekli: "Dobro došla u obitelj Marvel" za samo jedan dan snimanja i nasmijala sam se. Oni se nisu nasmijali. Bili su ozbiljni. Rekla sam: "Dobro, O.K." Mislim, nemam ništa protiv takve vrste zabave, to je u redu, djeca to vole. Moj sin zapravo više voli TV serije nego filmove. Misli da filmovi nisu jako dobri. DC TV emisije su dozlaboga otrcane, kao sapunice sa superherojima, ali to je O.K. za djecu. To je u redu, to je zabava.
Tko je od svih redatelja s kojima je radila imao najveći utjecaj na Julie.
– Mislim da su svi imali utjecaj. čak i oni loši. Od njih sam naučila jednako koliko i od onih dobrih. S 14 godina sam radila s Godardom. Tako mlada i odmah s njim. Nije baš ljubazan, ali sa mnom je uvijek bio drag, bio je to blagoslov. Imao je poštovanja prema meni i razumio je što želim postići. Cijenio je moj integritet i vidio je da moj pristup filmu nije "želim biti slavna i nositi lijepu odjeću". To je nešto drugo. Jako volim film i mislim da je to divan način izražavanja; za mene je to vrhunac umjetnosti. Smatram da čovjek može sam sebe naučiti preko filmova i otkriti puno toga o životu, filozofiji i svemu drugome kroz film. Tata me vodio da gledam Dryera, Cassavetesa, Fassbindera i Rossellinija – prisjetila se Julie.
Romantična trilogija
Prisjetila se trenutka kad je odlučila da joj treba više od filma, dakle ne samo gluma nego i pisanje scenarija i režija.
– Znate, shvatila sam da glumice imaju jako malu moć, osim ako ne hodaju s redateljem ili producentom. A ja nisam to htjela. Pa sam odlučila snimati vlastite filmove. Odlučila sam se samostalno izraziti jer kao glumica ću uvijek ovisiti o previše faktora i nikad neću biti potpuno ispunjena. Neka luda glumica spava s redateljem i ja izletim iz filma. Cijela karijera mi odleti kroz prozor. Napisala sam prvi scenarij sa 16 godina. Naravno, nikad nije snimljen. Mislila sam da će tako i ostati, a onda sam upoznala Richarda Linklatera, nagovorio me da prepravim scenarij za "Prije sumraka" s Ethanom Hawkeom, ali, nažalost, nisam dobila "credit" kao scenarist. Dobro je to što su sve scene koje sam ja napisala, a čine pola filma, svima većinom najdraže. Tada sam shvatila da možda imam veću težinu kao scenarist pa sam nastavila pisati – vratila je Julie film unatrag.
Spomen omiljene romantične trilogije "Prije svitanja/sumraka/ponoći", a i njezinih godina, bio je okidač za iduće pitanje. Kako shvaćate koncept vremena, što je tema trilogije, a i sada dobivate ovu nagradu?
– Ima toliko filmova koje želim snimiti, a vremena je sve manje. Ponestaje mi vremena za snimanje mojih filmove, a ima ih mnogo. Želim snimiti film svake tri godine. Idealno svake dvije, ali svake tri bi bilo divno. Inače neću snimiti sve što želim – navodi Delpy.
Koliko Julie ima u liku Celine iz "Before Sunrise/Sunset/Midnight"?
– U prvom filmu je bilo dosta mene jer sam pisala osobne stvari o ljubavi, romansi i svemu tome. To mi je bilo blisko. S vremenom mi je manje nalikovala, ali ima dobrih dvadeset posto... Mislim da svaki lik koji sam napisala, čak i muškarci, sliči meni, dio mene je i u Jesseu (lik Ethana Hawkea) – precizira Delpy.
Hoće li biti i četvrtog filma?
– Nemam pojma. Mislim da neću imati želju za novim jer smo snimili tri, to je lijepo i gotova sam. Mislim. Sada moram snimati svoje filmove, rekla je za Slobodnu.