S Neilom Jordanom, jednim od najznačajnijih postmodernistčkih redatelja, imala sam priliku razgovarati neposredno uoči otvaranja jednog od mnogih filmskih festivala koji se održavaju u europskom gradu svjetlosti. Festival L’Europe autour de l’Europe održava se osmu godinu zaredom, a na njemu će i ove godine biti predstavljeno bogato filmsko stvaralaštvo iz svih zemalja Europe i šire. Iako ove godine na repertoaru nema filmova iz Hrvatske, prošlo je izdanje u sklopu revijalnog dijela programa predstavilo nagrađivanu Babajinu “Brezu” te “Mirise, zlato i tamjan”. Jedan od najznačajnjih redatelja današnjice porijeklom iz Irske u Parizu je bio počasni gost festivala, čiji je dio programa ove godine posvećen irskoj filmskoj produkciji. Među najznačajnija Jordanova filmska ostvarenja treba uvrstiti priču nagrađenu Oscarom “Plačljiva igra” te “Intervju s vampirom” s plejadom holivudskih glumaca poput Toma Cruisea, Brada Pitta, Antonija Banderasa i drugih.
Jednostavan i otvoren
Višestruko nagrađivana biografska priča o junaku irskog građanskog rata “Michael Collins” osigurala mu je Zlatnog venecijanskog lava, no po kvaliteti ne zaostaje ni “Kraj ljubavne priče” s Julianne Moore, nominiranom za Oscara za glavnu ulogu, “Ondine” s Colinom Farrellom ili “Neustrašiva” s Jodie Foster. Iako Jordan spada u holivudsku A listu redatelja, ono što upada u oko već nakon nekoliko rečenica njegove su jednostavnost, otvorenost i susretljivost, ali i sklonost pisanoj riječi. Baš kao i njegovi filmovi, njegove su priče i romani u pravilu politički angažirani, surovi i poetični, strasni, ali i gotovo uvijek stilski savršeni.
Vi ste redatelj i književnik; nedavno ste objavili sedmi roman. Nisu li to različiti poslovi i otkud ta ljubav prema pisanoj riječi?
- Prvo sam počeo pisati, a tek onda raditi na filmu. To što sam paralelno stvarao i filmove, ne znači da bih da nisam napisao više knjiga jer priču jednostavno morate nositi u sebi. Ustvari, pišem tek kad osjetim potrebu. Rad na filmu je drugačija stvar, ne znam bih li uopće preživio da nisam počeo stvarati filmove (smijeh)! Kad radim na filmu i kad se ideje poslože, nastojim da to ide dosta brzo i stalno ste okruženi ljudima. Kad pišete, ide sporije, uvijek ste sami i prepušteni svojim idejama i mislima.
Niste previše snimali u Europi. Postoje li danas razlike u stvaranju filmova u Americi i u Europi?
- Nema razlike, jedina je razlika u tome imate li slobodu kreiranja ili nemate. Ustvari, pitanje je da li je riječ o nezavisnoj ili holivudskoj produkciji. Radio sam na filmovima s velikim budžetima, gdje sam imao veliku slobodu kreiranja, istodobno sam na nekim filmovima s manjim budžetima bio vrlo limitiran. Odličan primjer je ‘Intervju s vampirom’ koji je bio visokobudžetni film u kojem sam imao apsolutnu slobodu, dok mi je ta sloboda na filmu “High Spirits” sa znatno manjim budžetom poslije oduzeta, a film prekrojen. U pravilu, što je više novca uloženo, to su manje šanse da ćete imati priliku ispoljiti svoju umjetničku slobodu i kreativnost.
Minimalna sredstva
Koliko su veliki budžeti presudni za dobar film?
- U današnje vrijeme, ako imate dobar osjećaj za film, viziju, dobre instinkte i talent, uopće vam ne treba puno novca jer, koristeći suvremenu filmsku tehnologiju, možete snimiti vrhunski film s minimalnim uloženim sredstvima.
Televizijama se sve više otvara prostor za odlične serije. I vi ste se ‘Obitelji Borgia’ priključili trendu slavnih redatelja koji sve više rade za TV. No, je li on dobar i za razvoj filma?
- Hollywood sve manje zanimaju teme koje TV kompanije rado prihvaćaju. Da, televizija je definitivno trend. Ako pogledate serije poput ‘Momci s Madisona’, ‘Na putu prema dolje’ ili ‘Obitelj Borgia’ koju radim, velika je prilika i izazov redateljima imati veliku slobodu stvaranja i mašte koju im omogućuju TV kompanije. Ne znam zašto je to tako, vjerojatno zato jer te TV kompanije rastu i trebaju nove materijale te daju odlične mogućnosti redateljima.Kinodvorane danas su zamijenile televizije.
Sloboda kreiranja
Činjenica je da pojedine TV serije postaju ekvivalent po visokoj kvaliteti produkcije tradicionalnim filmskim blockbusterima.
- Ne samo po razini produkcije, nego i po slobodi stvaranja, pisanju, mašti...
Jednom ste izjavili da Hollywood sve manje treba ‘stare’ redatelje...
- S obzirom na to da u Hollywoodu prevladavaju megaspektakli s puno vizualnih 3D efekata i jakim dizajnom, činjenica je da se preferiraju mlađi redatelji kojima se na neki način može manipulirati, a ja nisam takav tip redatelja. Ako odete u Hollywood i pitate producente žele li raditi, primjerice, s Brianom De Palmom, odgovorit će negativno. Nitko od njih više ne želi redatelje poput mene ili njega koji žele apsolutnu slobodu kreiranja.
Potreba za religijom
Što se promijenilo u odnosu na vrijeme kada ste tek počeli režirati?
- To su bila divna vremena, ali nepovratno izgubljena. Danas ima previše internetskog piratstva, ljudi više ne odlaze u tolikom broju u kinodvorane jer gledaju filmove preko kompjutora, a i vjerojatno su se ukusi promijenili. Hollywood postaje sve veći i sve se više cijene spektakli koji moraju biti popularani i u LA-u i Hong Kongu, a sve manje se vrednuje iskonska umjetnost. Nekako je sve postalo previše iskomercijalizirano. Nekad je bilo jednostavnije.
Idete li ukorak s društvenim mrežama?
- Pratim Twitter, iako nemam svoj račun. Facebook nemam jer mislim da previše zadire u privatnost.
Pročitala sam da ste nekada bili vrlo religiozni.
- Odgojen sam kao irski katolik u vrlo religioznom okruženju. Kada sam imao 12 godina, htio sam postati svećenik, ali majka mi je, nasreću, rekla: ‘Nema šanse, mladiću, da postaneš svećenik!’ Hvala bogu da je tako reagirala, jer tko zna što bi inače bilo. Kod mene je potreba za religijom jednostavno nestala. Potrebu za religijom nadomjestio sam filmovima i pisanjem i upotpunio prazninu nastalu gubitkom vjere. Zato jer sam odrastao u tako religioznoj zemlji, snimio sam ‘Obitelj Borgia’ jer sam želio preispitati to licemjerje koje je lako opravdati najnižim ljudskim nagonima.
Strašni, krvavi rat...
Što mislite općenito o religiji u društvu danas?
- Religija je danas u velikim problemima, posebno Katolička crkva koja ima veće probleme nego što je sama sebi spremna priznati. Jedna od stvari koje je najviše opterećuju je zlostavljanje djece koje je sve dosad prikrivala.
Da niste postali redatelj, što biste danas radili?
- Bio bih slikar jer su moja majka, sestra i djed bili slikari. Iako danas ništa ne slikam, činjenica je da je slikarstvo obiteljska profesija.
Jeste li upoznali nekog hrvatskog glumca ili redatelja ili imali priliku raditi s njim?!
- Znam za Gorana Višnjića, htio sam raditi s njim, ali dosad nije bilo prilike, znam i za Radu Šerbedžiju...
Jeste li razmišljali o tome da snimite film o ratu na prostorima bivše Jugoslavije iz perspektive redatelja koji dolazi iz zemlje opterećene povijesnim nasljeđem kompleksnih međunacionalnih odnosa?
- Bio sam u vašoj zemlji, u Dubrovniku, prije početka rata. Još su tada ljudi najavljivali ‘bit će strašnog, krvavog rata’. Iskreno, kad je o snimanju riječ, vrlo bih nevoljko pristao biti uljezom u kulturi koju ne poznajem dovoljno. Ne bih volio raditi ‘kinematografsko novinarstvo’ i nametati svoje mišljenje o stvarima i kompleksnim odnosima na tim prostorima. Osim toga, vi u Hrvatskoj i u Bosni imate sjajne redatelje koji se već bave tom tematikom, gledao sam vrhunsku Tanovićevu ‘Ničiju zemlju’, znam i Kusturicu, gledao sam sve njegove vrhunske filmove. U zadnje vrijeme s prostora ex-Jugoslavije dolazi popriličan broj dobrih filmova, pa nema potrebe da se i ja bavim tom tematikom.
Nećete snimati film, ali možete doći na odmor...
- Sigurno ću, možda već sljedeće godine, iskoristiti priliku i ponovno doći.