Lordan Zafranović ovih dana u Somboru priprema film čije snimanje kreće idući tjedan. Naslovljen “Poraimos”, što na romskom znači holokaust, te broj 101, što upućuje na broj ljudi koje su nacisti i njihovi pomagači uspjeli strpati u stočni vagon kojim su nesretnike odvozili u Auschwitz.
Taj 101 ima, doduše, još jedno značenje - to je 101. Zafranovićev film, računajući od onih prvih, amaterskih, preko naslova poput “Okupacija u 26 slika”, “Pad Italije”, “Ujed anđela”, “Večernja zvona”, “Zalazak stoljeća”, “Tito - posljednji svjedoci testamenta” do danas. Nerijetko je u bitnim naslovima svojega opusa govorio o zločinima tijekom Drugog svjetskog rata, što nije prošlo bez kontroverzi.
Bez potpore komisije
Ovih je dana u Srbiji, makar je to u Hrvatskoj do sada prošlo sasvim ispod radara, Zafranović u centru pažnje. Ne zbog te nesretne ljubavne priče koju snima u Somboru, u kojoj pripovijeda o romskom glazbeniku te jednom SS oficiru, zaljubljenom u Židovku, nego zbog filma koji hrvatski redatelj odavno želi napraviti i za koji u Srbiji pokušava skupiti novac. Riječi je o “Djeci Kozare”, filmu za koji je sredstva tražio od Filmskog centra Srbije i zbog kojeg je redatelj Žarko Dragojević, predsjednik Komisije koja odlučuje o financiranju filmova kojima će dati financijsku potporu srpske države, dao ostavku. Komisija je odluku trebala donijeti do 6. lipnja, ali je sve usporeno zbog Dragojevićeve ostavke. Dragojević je poslao priopćenje u kojem stoji da se povlači iz profesionalnih i osobnih razloga, jer je u preliminarnom izjašnjavanju shvatio da film radnog naslova “Djeca Kozare” nema potporu peteročlane Komisije.
Davno napisani scenarij
Riječ je o djeci koja su bila zatočena u ustaškim logorima. Dobar dio podataka o njima poznat je zahvaljujući i dnevnicima Diane Budisavljević, koja je skupljala podatke i vodila evidenciju i o djeci koja su prolazila kroz Zagreb ili su iz bilo kojih razloga bila odvojena od roditelja. Zabilježila je 12.500 imena. Diana Budisavljević bila je Austrijanka udata za Julija Budisavljevića, u ratno doba glavnog kirurga na zagrebačkom Rebru. Za logore je saznala već početkom Drugog svjetskog rata. Koristi svoje utjecajne veze da dobije dozvole da iz logora Stara Gradiška i drugih, pomoćnih logora oko Jasenovca, izvlači srpsku djecu. Podaci kažu da je iz ustaških logora spasila oko 7500 djece.
“Smatram da su ‘Djeca Kozare’ izvanserijski scenarij, od kojeg vam, dok ga čitate, zastaje dah, i koji bi, bude li realiziran, uvjeren sam, zasjenio gotovo sve ono što je dosad viđeno na temu Drugog svjetskog rata. I to ne samo u srpskom i bivšem jugoslavenskom filmu nego, usuđujem se reći, i u europskom”, objasnio je svoju ostavku i razočaranje Dragojević za srpske Novosti.
Autor davno napisana scenarija za “Djecu Kozare” je Arsen Diklić. Zafranović je surađivao s Diklićem dok je pokojni scenarist na tome radio, dodavao neke scene. “Diklić je bio izuzetan scenarist. Čitajući to ponovo, nedavno, shvatio sam koliko je to odlično napisano, dramaturški dorađeno, likovi su dorađeni od početka do kraja, naročito ženski likovi, likovi djece. Scenarij je rađen po dokumentima, u njemu je Diana Budisavljević tek dio. Ona spašava mnogu djecu, upućuje ih u obitelji koje su ih sakrile, o njima se brinule i podigle ih. Među njima je bila i Božidarka Frajt, ja sam kasnije kroz život sreo čitav niz ljudi koji su pripadali toj priči, toj djeci, i nisu znali tko su im biološki roditelji. To je bila priča i pokojnog Đure Utješanovića.
Krenuo sam ponovno u to prije šest, sedam mjeseci, iznova pročitavši scenarij. Jer, tražio sam neki motiv koji bi upozorio svijet na ovu sveopću reviziju prošlosti koja se ne događa samo u Hrvatskoj i u Srbiji i na teritoriju bivše Jugoslavije nego u cijeloj Europi. Zaključio sam, čitajući taj scenarij, da bi to mogao biti dobar film za ovo vrijeme, kad oko nas imamo problem izbjeglica, tih ljudi što žele u Europu koja im zatvara vrata. Čini mi se da je to film koji bi mogao pokrenuti pitanja koja mene zanimaju, to je neki krik protiv zla koji čini svaki rat, i upozorenje da najviše stradaju nevini - djeca”, govori Zafranović.
“Sad su oni ponovno, nakon Dragojevićeve ostavke, skupili Komisiju, tj. kompletirali članove i nemam pojma što će odlučiti. No, nemoguća misija Lordana Zafranovića da i hrvatska strana tu bude koproducent. Mislim da bi financiranje takvog filma bilo dobro za današnju Hrvatsku, pomoglo da dijelom sa sebe skine tu ustašku sjenu.” Film, kaže, namjerava snimati na lokacijama u blizini Kozare. “Izabrat ćemo djecu iz tog kraja, zbog govora, zbog atmosfere, da budu što sličniji djeci o kojoj govori film. Vrlo je lako moguće da ćemo dio snimati i u Hrvatskoj, jer u filmu je scena oslobađanja Zagreba, to je finalni dio filma i sasvim sigurno će nam trebati koproducent u Zagrebu.”
U Srbiji su se pojavili i zluradi komentari onih kojima smeta da hrvatski redatelj radi film o Jasenovcu koji financira Srbija. “Nemam pojma o tome. Niti me zanima. Nikad nisam radio naručene filmove”, komentira Zafranović.
Film o magarcu
“Otkad sam emigrirao zbog filma ‘Testament’, priče o Jasenovcu i sukoba s Tuđmanom, ja sam crvena krpa u Hrvatskoj. Da me se, na neki način, izbaci iz hrvatske kinematografije, puno su pomogli i neki moje kolege. Od tada mi je pristup hrvatskom državnom fondu za financiranje filmova gotovo zatvoren. Jedino sam od EPH svojedobno dobio novac, dok sam radio film o Titu. Zadnjih nekoliko godina slao sam nekoliko scenarija na državni fond, no komisija mojim projektima nikad nije dala ni kunu. Recimo, slao sam relativno nedavno scenarij za film o jednom magarcu, to je gotovo pa dokumentarni film o ljubavi čovjeka i magarca, događa se u Dalmatinskoj zagori, scenarij sam napisao po priči Frane Krnića, sad veleposlanika u Danskoj, poslao sam prijedlog na pet stranica. Dobio sam negativnu recenziju na osam stranica, potpisao ju je jedan mladi, nadobudni redatelj koji je tek završio Akademiju.”
Zafranoviću je HAVC, među ostalim, odbio financirati projekt “Karuzo”, za koji je, kaže, dobio sredstva u Češkoj. “To je film o Dalmaciji koji su prepoznali Česi, a sad i jedan engleski producent radi na njemu.” Riječ je o uličnom pjevaču, Karuzu, kojeg su Splićani uvjerili da brodom što putuje na Šoltu zapravo odlazi na put za New York ne bi li tamo zapjevao u Metropolitan operi. “To će biti češki film na dalmatinskom dijalektu. Slao sam i projekt ‘Sestre’, dobar scenarij koji je pričom vezan uz Hvar, još nekoliko tekstova, ali niti jedan nije prošao. HAVC je zatvoreni krug ljudi koji jedan drugome daju filmove i taj je krug nemoguće razbiti.”
Na novom filmu što ga upravo kreće raditi u Somboru Zafranović radi s glumcima iz tamošnjeg teatra, a dvije manje uloge igraju Milena Dravić i Mira Banjac. “Pred rat je to idiličan grad u kojem u miru živi 27 različitih narodnosti, a onda u toj beskrajno tolerantnoj atmosferi rat posije mržnju”, komentira.