Nova verzija “Knjige o džungli”, kolekcije pripovjedaka velikog britanskog pisca Rudyarda Kiplinga napisanih krajem 19. stoljeća, neobičan je film. Naime, nije inspiriran originalom, uostalom, malo koja od kasnijih filmskih inačica to uistinu jest, nego fenomenalno popularnim Disneyjevim crtićem iz 1967. Isprva je to trebao biti pravi igrani film, no redatelj Jon Favreau, svojedobno prilično zapažen kao glumac, shvatio je da bi realistični prosede razbio magiju priče. Po uzoru na “Pijev život”, u kojem je bengalski tigar Richard Parker zaživio na čamcu usred oceana, i ovdje su dobroćudni medvjed Baloo, crna pantera Bagheera, zločesti tigar Shere Khan, orangutan kralj Louie i hipnotička zmija Kaa dočarani su uz pomoć kompjutora, ali ne samo to: “Avatar” je bio poticaj da cjelokupna džungla nastane na sličan način, jer samo tako ne bi bilo razlike između okoliša i njegovih protagonista. Zapravo, jedina stvarna osoba je mali glumac Neel Sethi, on igra Mowglija, dječaka koga su odgojili vukovi, kreće se imaginarnim pejzažom i komunicira s nestvarnim bićima. Naizgled, ne bi to trebalo štimati, međutim, ipak štima jer se Favreau držao realističkih postulata.
Shere Khan je vrlo uvjerljiv, također i Bagheera, Baloo nešto manje jer suviše podsjeća na lik iz Disneyjevog crtića, čak je i nje gova legendarna pjesma “Bare Necessities” prerađena za potrebe filma, a ni kralj Louie nije se odrekao šlagera u duhu dixielanda “I Wan’na Be Like You”. Džungla izgleda poput prave, samo što je puno mističnija i začudnija, a kada se ukaže prilika da se napravi nešto što uistinu postoji, selo u kojem je malo Mowgli odrastao, njega vidimo samo izdaleka, opet su tu upotrijebljeni kompjutori, jer vatra kojom je ono obavijeno (“crveni svijet” kako ga naziva Louie) ne može biti stvarna.
Poticaj da se napravi nešto ovakvo vjerojatno je u već zaboravljenom filmu s Jasonom Scottom Leejem iz 1994., taj je smjestio već odraslog Mowglija u pravu džunglu, zasnovan je na pustolovnom zapletu i nakrcan ljudskim likovima. Zarada nije bila kakvu se priželjkivalo, pa je otad stvoreno uvjerenje da se “Knjiga o džungli” može napraviti jedino uz pomoć animacije ili kompjutorski generiranih slika. Uostalom, da je Zoltan Korda imao na raspolaganju sva čuda moderne tehnike, vjerojatno bi i njegova dražesna verzija iz 1942., u kojoj je Mowglija igrao Sabu, holivudska zvijezda indijskog podrijetla, izgledala potpuno drukčije, u njoj bi bilo manje realizma a puno više specijalnih efekata.
Nova “Knjiga o džungli” po svoj će prilici biti punokrvni hit, dopast će se klincima, a ni odraslima koji ih dovedu u kino neće biti dosadno, ima tu humora, akcije i fascinantnih prizora, a jedini je prigovor – kad je naše tržište u pitanju – da je poslovično škrti Disney odustao od sinkronizacije: ima to i prednosti, ovako ćete bar čuti glasove Billa Murrayja, Bena Kingsleyja, Scarlett Johansson i Idrisa Elbe, međutim, predškolska djeca neće biti oduševljena zbog mučenja s podnaslovima.
Inače, ovo je tek jedna od novih verzija. Puno se očekuje i od skupog spektakla u produkciji Warner Brosa koji je već bio u poodmakloj fazi produkcije, ali je pomakao datum premijere na 2018. da se ne bi petljao s Disneyjem. To bi navodno trebao biti igrani a ne animirani ili kompjutorski film, no tko zna, možda dobijemo nešto vrlo slično ovom dopadljivom djelcu.