“Napokon!” uskliknut će gledatelji tijekom prve trećine osme i posljednje epizode mini-serije “Oštri predmeti”, koja je upravo završila na kanalu HBO.
Naime, u priči o mladoj novinarki Camille, koja se po naredbi svog urednika vraća u rodni gradić Wind Gap u Missouriju kako bi istražila ubojstvo dviju školarki (udavljene su i izvađeni su im zubi), bilo je svega, povremenih šokova, premlaćivanja, erotike i krajnje bizarnih zbivanja, ali napetosti ponajmanje. Naprotiv, u osmoj epizodi Camille zna da je njezina vlastita mama Adora truje, nejasno je pristaje li na to iz mazohizma ili zato da bi skupila dokaze protiv nje, pa moli svoju polusestru Ammu, koja je u sobi do nje, da otrči po policiju i spasi je.
Kanadski redatelj
Taj se dio razvlači, no tako mora biti kad su životi u pitanju, pa je publika prikovana uz televizor (ili vrstu ekrana na kojoj gleda seriju). Nije fair otkrivati kako se scena završi, ali tek da znate, kad mislite da je sve gotovo, nije baš tako. Pravi krivci iskrsavaju kao u nekom “loopu”, nikad ne znate koliko ih ima, niste sigurni tko je što počinio i hoće li ikad svemu tome biti kraja.
“Oštri predmeti” nesumnjivo su izvrstan televizijski proizvod, još prije nekoliko godina bio bi nezamisliv na američkoj televiziji, ponajprije zbog režije francuskog Kanađanina Jean-Marca Valéea, koji cjepka prošlost i sadašnjost kako mu se svidi, ali sve to izgleda impresivno i puno bolje nego u njegovoj nagrađivanoj (i precijenjenoj) mini-seriji “Male laži” (također u produkciji HBO-a), scene se razvlače kako mu se prohtije, a ako ste se odlučili za klasično “linearno” gledanje, a ne “binge-watching” (sve odjednom), imat ćete problema prisjetiti se što se odigralo u prethodnoj epizodi.
Naime, detalj, replika ili lik na koje isprva niste obratili pažnju, odjednom se pokažu jako značajnim i nema vam druge nego pričekati reprizu. Što je najčudnije, publici se to jako sviđa, možda i zbog glavne glumice Amy Adams (pet nominacija za Oscara), ali bit će da to nije ključni razlog jer je u posljednje vrijeme puno filmskih zvijezda iskusilo da njihova karizma ne pali na malom ekranu.
Brojne zagonetke
Štos je u tome da autorica mini-serije Marti Noxon (koristila je popularni predložak Gillian Flynn, ujedno i jedne od producentica i povremenih scenaristica) ne eksperimentira naracijom, vremenski skokovi vrlo se lako prate, nema tu poigravanja apsurdom kao u “Mr. Robotu” ili “Twin Peaksu”, pa ako vas zaintrigira priča, nema razloga da je ne pratite sve do uistinu uzbudljivog, pa i neočekivanog finala. Štošta ostane nerazjašnjeno (poput stvarne uloge Camillina očuha Alana), ali tako je to koncipirano, dopunjavajte slagalicu kako vam drago i ne pomišljajte na to da će “Oštri predmeti” imati drugu sezonu u kojoj ćete dobiti sve odgovore. Kako je objasnila Marti Noxon, to je serija u koju su upletena suviše prestižna imena i okupiti ih opet čini se nemogućom misijom. Možda im to jednom i uspije, no pametnije da se zadovoljite ovim što ste upravo vidjeli.
“Oštri predmeti” predstavljaju vrhunski izdanak modernističke, ali vrlo prijemčive televizije, no ako želite nešto jednostavnije, gdje će vam u svakoj epizodi servirati nekoliko “cliffhangera” i gdje sve pršti od akcije, preporučujem seriju “Ubijanje Eve”: njezino emitiranje je završilo ne tako davno na HBO-u, koji ju je preuzeo s BBC-a America, ali HBO GO uvijek je dobro rezervno rješenje. Zanimljivo je da u seriji “Ubijanje Eve”, kao i u “Oštrim predmetima”, ključne poteze povlače žene, samo što je ovdje jasno da vas očekuje još tko zna koliko sezona.
Naslovni lik Eve Polastri (Sandra Oh iz “Uvoda u anatomiju”) činovnica je u britanskoj obavještajnoj službi MI5: ima dara za analitiku, no njezini pretpostavljeni to ne uočavaju i daju joj otkaz. Srećom, u ruskoj sekciji MI6, branši koja je iznad ove, smatraju je talentiranom i potajno unovače, što se pokaže dalekovidnim jer Eve brzo uđe u trag patološkoj ubojici Villanelle (Jodie Comer igrala je princezu od Yorka u hvaljenoj mini-seriji “Bijela princeza”).
Potonja se zapravo zove Oksana Astankova i likvidira ljude po narudžbi: njezin kontakt Konstantin (Kim Bodnia iz prve dvije sezone dansko-švedske serije “Most”) samo joj pokaže fotografiju s kodnim imenom buduće žrtve, a ostalo obavi ona sama. Štos je u tome što Villanelle uživa u ubijanju, a pritom je i biseksualna, tako da se nikad ne zna u čijem će krevetu završiti. Iz nekog razloga odmah joj se dopadne Eve, rado bi da joj ona postane životna partnerica, no agentici ne pada na pamet upustiti se u takvo što.
Apsurdne situacije
“Ubijanje Eve” samo je djelomično klasična špijunska serija. Fabula je uglavnom uredno vođena, no krcata je apsurdnim situacijama. Tek što se vežete za neki lik koji vam se učini značajan po radnju, ustrijele ga ili izbodu bez milosti. Isprva ste uvjereni da je to uobičajena priča o trvenju Velike Britanije i Ruske Federacije, međutim pred sam kraj upozore vas da postoji i treći “igrač” u kojem su predstavnici jedne i druge velesile.
Iako je Eve neosporno glavni lik, gotovo je prosječna dok se svađa sa svojim mužem, najobičnijim učiteljem, no njezina pronicljivost izdiže je u djelatnosti kojom se bavi. Villanelle je, pak, poseban slučaj. Dajte joj metu i ona je spremna već sutra obaviti zadatak, ako ne i isti dan. Ne plaši se batina pa ni ranjavanja, ona je poput ženskog “terminatora” koja uživa u nemogućim izazovima. Zašto je tako opčinjena s Eve? Teško je reći, no odgovor možda otkrijete u osmoj i posljednjoj epizodi prve sezone.
Nešto tako neobično mogli su proizvesti samo Britanci (istina, Villanelle su uspoređivali s “Nikitom” Luca Bessona): serijal od četiri knjige napisao je u razdoblju od 2014. do 2016. Luke Jennings, specijalno za Kindle, kao e-book, a televizijska prava razmjerno su lako regulirana. Američki kritičari proglasili su seriju najboljim novim proizvodom godine, druga sezona naručena je čim je počelo emitiranje prve, no do nje ćemo se morati strpjeti do proljeća naredne godine.