Godine 1948. pjesnik Pablo Neruda bio je na vrhuncu književne i društvene slave. Kao pjesnik, bio je ovjenčan nagradama, njegove stihove recitirali su i radnici, a na jednom političkom skupu u Brazilu poeziju je recitirao pred 100 tisuća slušatelja. U političkom smislu, doživljavao je svoje zlatne trenutke. Kao gorljivi komunist, na predsjedničkim je izborima podržao kandidata lijeve koalicije Gabriela Gonzáleza Videlau i pripomogao njegovoj pobjedi.
Na istim izborima, ušao je u čileanski parlament kao senator na komunističkoj listi. U parlamentu je bio gorljiv i aktivan, a istodobno je pisao ono što će postati njegova najslavnija knjiga, “Canto General” (Sveopći spjev).
Te ‘48, međutim, okolnosti će se okrenuti protiv Nerude. Predsjednik Videla je u strahu od SAD-a i vojnog udara odlučio zabraniti komunističku partiju. Nerudi je uskraćen mandat, a za njim je izdana tjeralica. Posao njegovog uhićenja dobio je tadašnji šef čileanske policije koji se zvao Oscar Peluchonneau. No, Neruda se uz pomoć jataka 13 mjeseci uspješno skrivao od policije, da bi potom prebjegao u Argentinu, i to na spektakularan način, prejahavši Ande na konju kroz prijevoj Ilpela. Dolazi u Pariz gdje će njegovo pjesništvo, disidentstvo i filmski bijeg oko pjesnika isplesti nepoderivi mit.
Nerudino skrivanje i bijeg tema je filma “Neruda” čileanskog režisera Pabla Larraina koji je ovog tjedna premijerno prikazan u programu Dvotjedan kritike i koji je u Cannesu dobio odlične kritike te se pretvorio u jedan od događaja festivala. Tome je sigurno pripomogla i činjenica što “Neruda” nije klasični biografski film, a pogotovo ne mitotvorna apologija slavnog pjesnika.
Režiser Pablo Larraín čovjek je koji nije nepoznat hrvatskim filmofilima. Jamačno najpoznatiji čileanski filmaš dana, Larraín je nizom svojih filmova snimljenih od 2008. do danas obradio sve ključne nadnevke suvremene čileanske povijesti. Snimio je film o Pinochetovom puču (Post mortem) u kojem je događaj izložio iz vizure Allendeova mrtvozornika. Napravio je film o godinama Pinochetove vlasti (Toni Manero) te o referendumu o njegovom uklanjanju (No!, po knjizi bračkog Čileanca Antonija Skarmete). U svim filmovima Larraín zastupa politički vrlo lijeve pozicije, što je zanimljivo ima li se na umu da su mu roditelji bili istaknuti i vrlo konzervativni političari. U Larraínovim filmovima ima nešto oceubilačko.
Zanimljivost “Nerude” je to što za glavnog junaka ne bira - Nerudu. Za junaka uzima pjesnikova progonitelja, glavnog policajca Peluchonneaua kojeg u filmu glumi najveća latino-zvijezda danas Gael Garcia Bernal. Dok je Neruda (Luis Gnecco) popularan i talentiran, dok je pjesništvom stekao slavu gotovo kao tinejdžer, Peluchonneau je svojevrsni “čovjek bez svojstava”, anonimni, nedaroviti činovnik.. Peluchonneau cijeli film lovi Nerudu, ovaj mu apsurdno izmiče ispred nosa.
Neobuzdani hedonist i erotoman, Neruda obilazi kupleraje, ali se uvijek izvuče. Na koncu, odabire odlazak u egzil, i to na najfilmskiji, najefektniji način, konjem kroz gorje. U dijelom fikcionaliziranom finalu, Peluchonneau ga slijedi po sniježnim Andama, no polusmrznut pada u snijeg i doživi profesionalni poraz.
Larraín nimalo ne romantizira Nerudu, dapače. Neruda nije bio samo komunist, nego tvrdi i dogmatični staljinist, što je kontroverza koja se u filmu ne dotče. Ali, Larraín pokazuje Nerudu kao nesolidnog hedonista, čovjeka koji sve podređuje svom egu, slavi i efektu. Neruda sve zavodi recitirajući ljubavne pjesme unjkavim altom. Dok se drugi žrtvuju za njega, on bježi po kuplerajima. Bijeg mu je super izlika da se otarasi žene. Bira rizični i efektni bijeg konjem, umjesto razboritijih opcija. Na samom kraju filma, Larraín u jetkoj montažnoj sekvenci prikazuje Nerudu kako se u Parizu druži s Picassom i kurva, dok su istodobno njegovi jataci u bijegu po zatvorima, a žena čami u Čileu. Slično kao Forman u “Amadeusu”, kao da i Larrain poručuje da Bog koji put talent da priličnim ništarijama.
A taj i takav Neruda ima i svog Salierija: Peluchonneaua. Vjernika sistema, lojalnog apartčika kojem nitko ne zahvali na lojalnosti. Čovjeka koji je - možda - bio i bolji od Nerude. No, u izvanrednom, domišljatom finalu filma Larain izravno poantira: danas pamtimo Peluchonneaua samo jer postoji Neruda. Bez Nerude, on je ništa. A to “ništa” zapravo je tema filma.
Mladi redatelj Miroslav Sikavica predstavio ‘Zvir’
Unutar canneskog programa Dvotjedan kritike u četvrtak je prikazan i jedini hrvatski naslov na ovogodišnjem Cannesu. Riječ je o kratkom filmu “Zvir” koji potpisuje jedan od boljih suvremenih hrvatskih dokumentarista Miroslav Sikavica (1975). Filmom “Zvir” Sikavica se prvi put uspješno okušao i u igranom filmu.
Junak “Zviri” je privatni bagerist iz Dalmacije (Ivan Smoljo) koji dobije ponudu za jednodnevni posao u okolici Splita. Bagerist kreće na teren i tek putem shvati da mu se u bager skrio sin (Marko Ban) koji bi htio vidjeti Poljud. Kad dođu na teren, bagerist shvati da je naručen da obavi rušenje bespravne gradnje. Dočekaju ga slomljeni vlasnici i bijesni susjedi koji ga psuju, kamenuju i viču da “ide u Zagreb”. Sve se to događa pred svjedokom za kojeg junak ne bi htio da to vidi: a to je sin.
“Zvir” je izvrstan film, jedan od najboljih hrvatskih kratkih filmova u zadnje vrijeme. Sniman s naturščicima, na lokacijama Trogira i Čiova, u dugim kadrovima, film očito pokazuje stilske karakteristike danas dominantnog europskog neorealističkog filma, ali ništa tu nije ropski imitirano, nego film frca od lokalne boje, kulture, mentaliteta, politike.