FILM

'OBOJENA PTICA', FILMSKA VERZIJA SLAVNOG ROMANA JERZYJA KOSINSKOG Sto i sedamdeset minuta čiste, mučne, nerazrijeđene mizantropije

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Mladi Poljak Jerzy Kosinski imao je 24 godine kad je 1957. iz komunističke Poljske prebjegao u SAD. Diplomirani student s oskudnim znanjem engleskog Amerike se domogao - navodno - tako što je poljskim vlastima priložio krivotvoreni poziv na stipendiju.

Deset godina kasnije mladi Poljak s kvrgavim engleskim pretvorit će se u jednog od najpopularnijih i najčitanijih američkih pisaca. Poput Nabokova, ali i (kasnije) Novakovića i Hemona, Kosinski je svladao engleski i na njemu u novoj domovini počeo pisati. Tijekom 60-ih i 70-ih nanizao je seriju romana koji će ga književno proslaviti, dovesti do katedri Princetona i Yalea, do grantova, stipendija i statusa akademika.

U toj povijesti uspjeha ključnom će se pokazati Poljakova prva knjiga. Bila je to “Obojena ptica” (1965.), autobiografski roman u kojem je poljski Židov Kosinski opisao preživljavanje maloljetnog, progonjenog dječaka u Poljskoj zahvaćenoj ratom i holokaustom. Ako je suditi po svjedočenjima, Kosinski je knjigu temeljio na nebrojenim ratnim anegdotama koje je u društvu prepričavao kao vlastite. Kad se 1965. knjiga pojavila, nakladnik ju je reklamirao kao memoarsku. Knjiga je doživjela hitar i velik uspjeh, odlično se prodavala i stekla poštovanje brojnih intelektualaca.

Zabranjena knjiga

Ipak, oko “Obojene ptice” su se stalno vukle neke kontroverze. U Poljskoj je knjiga dočekana na nož jer je Židov Kosinski - po njihovu mišljenju - poljske seljane opisao gorima i od njemačkih vojnika. Poljske partijske vlasti knjigu su strelovito zabranile, a ta je zabrana ostala na snazi do 1990. Dio polonista Kosinskog je optuživao za plagijat, tvrdeći da je izdašno koristio motive iz poljskih knjiga nepoznatih američkoj publici. Postojali su svjedoci koji su tvrdili da Kosinski knjigu nije niti napisao jer je u doba nastanka njegov engleski navodno bio više nego oskudan. Ipak, kritičari su najviše osporavali memoarski karakter “Obojene ptice”. Tvrdili su da je Kosinski mistificirao vlastitu biografiju. Za razliku od glavnog junaka, tvrdili su, Kosinski je rat proveo u relativnoj sigurnosti, pod brigom požrtvovne poljske katoličke obitelji. Nije lutao divljinom, nije doživio pedofiliju, pogrome ni lažno strijeljanje. Sam Kosinski - pak - od tih se kritika branio jednostavno: ustvrdio je da ni on sam nikad nije rekao da je “Obojena prica” autobiografija te da je ta varka rezultat malo marketinške mašine, a malo naivnog poimanja književnosti.

Gustirna puna štakora

Knjiga Kosinskog - ukratko - bila je i ostala proturječna. No, nisu je samo optužbe za plagijat činile takvom. Kontroverznom ju je činio i duboko mizantropski, neromantizirani pogled na ljude i prostor Istočne Europe. U užasu nacizma nisu samo nacisti zli. Kod Kosinskog, jednako su grozni i strašni i Poljaci i Ukrajinci i Nijemci, i Wehrmacht i Čerkezi i crvenoarmejci, i vojnici i popovi i seljani. Svima je zajednička mržnja prema Tuđinu, Židovu, Ciganu, Pridošlici, Izbjeglici. Tu mržnju Kosinski dočarava naslovnom metaforom. Jedan od likova preboji živu pticu i pusti je da poleti. Kada ptica - sad druge boje - doleti u svoje jato, ptice iz jata je združeno napadnu i zatru jer je druge boje. Tako je “druge boje” i piščev junak, nijemi dječak Joška, za kojeg do kraja ne doznamo je li romsko ili židovsko siroče.

“Obojena ptica” Jerzyja Kosinskog doživjela je više od pola stoljeća nakon prvog objavljivanja i svoju filmsku verziju. U nedjelju će na zatvaranju Human Rights Film Festivala zagrebačka publika moći vidjeti filmsku verziju slavnog romana u paneuropskoj koprodukciji i režiji češkog redatelja Vaclava Marhoula. Riječ je o vizualno i produkcijski spektakularnoj 170-minutnoj epopeji snimljenoj na “staromodnoj” 35mm vrpci, filmu u kojem se pojavljuje cijeli niz slavnih istočnoeuropskih glumaca, ali i nemala lista anglosaksonskih filmskih zvijezda koja uključuje Stellana Skarsgarda, Harveya Keitela, Juliana Sandsa, Uda Kiera i Barryja Peppera. Film je premijerno prikazan na Mostri u Veneciji u rujnu, a nakon Venecije sad ga je HRFF doveo i u Zagreb.

Vaclav Marhoul iskusni je češki režiser nevelike filmografije kojom dominiraju spektakli. Njegov prethodni film “Tobruk” (2008.) - ratna drama o češkim tenkistima u britanskoj vojsci u Drugom svjetskom ratu - bio je svojedobno najveći hit u povijesti samostalne češke kinematografije. “Obojena ptica” također je punokrvni, raskošni spektakl. Ipak, teško je vjerovati da će Marhoulov film biti hit - među inim, i zato jer je riječ o 170 minuta čiste, mučne, nerazrijeđene mizantropije.

Junak romana/filma je anonimni nijemi dječak (Petr Kotlar) koji je u metežu Drugog svjetskog rata izgubio obitelj i luta ruralnom pustopoljinom (u filmu) nedefinirane Istočne Europe. Dok dječak luta pustoši, uokolo prolaze vojske. Tu su crvenoarmejci, njemački Wehrmacht, ali i niz slavenskih milicija koje je teško razaznati: možda su Kozaci, Čerkezi, možda ukrajinski nacionalisti Stepana Bandere. Ali, junaku/dječaku prijetnja nisu samo ljudi u odorama - prijetnja su mu svi. Kako stvari stoje, Marhoul naznačuje već u šokantnoj prvoj sceni: hrpa lokalnih dječaka u dronjcima progoni Uljeza (“Cigana”, “Izbjeglicu”), otme mu iz ruke psa ljubimca, zaliju psa benzinom i zapale. Već od prve scene je jasno da se nijemi junak jednako ima bojati seljana koliko i vojnika.

Tijekom narednih 170 minuta dječak će proći sve i sva. Primit će ga pod krov jedna seljanka, no i ona i njena izba izgore. Primi ga pod krov mlinar (Udo Kier) koji se, međutim, ispostavi kao nasilnik i zlostavljač. Seljani ga prijave njemačkim vojnicima, ali uzapćeni dječak preživi tako što njemački vojnik shrvan grizodušjem (Stellan Skarsgard) upriliči lažno strijeljanje. Dječaka potom spasi dobri svećenik (Harvey Keitel) koji ga da na hranu seljaninu (Julian Sands) - ali, taj se seljanin ispostavi kao pedofil. Dječak na koncu pedofila kazni tako što ga varkom namami u gustirnu punu štakora. Kad stari svećenik umre, odmijeni ga novi koji, za razliku od prethodnika, nema milosrđa za izbjegličku “obojenu pticu”. Kad tijekom mise junak - sada ministrant - padne i razbije monstrancu, bijesna ga katolička rulja umalo smakne. No, i katoličko selo doživi svoj pogrom kad u njega upadnu nedefinirani banditi koji nalikuju četnicima - možda Kozaci, možda Čerkezi ili Banderini Ukrajinci. Na koncu, dječak će završiti i kod crvenoarmejaca gdje ga pod svoje uzima snajperist (Barry Pepper).

U finalu, dječak se konačno sastaje s ocem koji se vraća iz logora s tetoviranim brojem na podlaktici. Ali, ništa u tom susretu nema iskupljujuće. Dječak je i dalje nijem od traume, bijesan na roditelje koji su ga ostavili na selu, “u sigurnosti”, da bi potom doživio što je doživio. Dječak - kojemu tada tek saznajemo ime - ne shvaća da su mu time spasili život. Što god proživio - živ je, a da je ostao u gradu, ne bi bio.

Češkom režiseru očito je bilo jasno do koje je mjere “Obojena ptica” politički osjetljiva. Riječ je o filmu koji se bavi pogromom drukčijih u Drugom svjetskom ratu, no glavni akter tog pogroma nisu Nijemci, koji su u filmu pojave debelo u drugom satu. Glavni akter mržnje spram Obojenog su krotki, katolički, slavenski seljaci. Marhoulov film nastaje u eri Višegradske skupine, u doba kad je Srednja Europa opet opijena averzijom spram Obojenih Ptica s Lezbosa, iz Kladuše i hotela Porin. U takvom kontekstu bilo je očito nepošteno priču Kosinskog pričati kao samo i jedino priču o Poljskoj i Poljacima, a pogotovo bi nepošteno bilo da to čini jedan Čeh. Stoga je Marhoul morao naći način da “Obojenu pticu” pretvori u univerzalniju priču o srednjoistočnoj Europi u cjelini. U filmu to nije lako jer film je umjetnost opipljivog, snimljivog, konkretnog. Film ne trpi apstrakcije, neodređena, poopćena mjesta.

Ali, Marhoul je našao način. Lingvistički.

Lingvistički eksperiment

Odlučio se za neobičan i rizičan postupak. Svi dijalozi u filmu, naime, izgovaraju se na interslavenskom jeziku, umjetnom jeziku koji su između 2006. i 2011. kreirale tri odjelite skupine čeških i slovačkih filologa. Taj jezik - za koji se navodi da je nastao na temelju sličnih pokušaja Hrvata Jurja Križanića i Šime Budinića - trebao je postati svojevrsni esperanto za interslavensku komunikaciju. Koristeći taj jezik za dijaloge svih likova osim Nijemaca, Marhoul je postigao dva željena cilja. Prvo, radnju je geografski apstrahirao u neodređeni slavensko-katolički prostor koji može biti i Poljska, i Hrvatska, i Slovačka, i Češka i zapadna Ukrajina. Drugo, to mu je omogućilo da u film uključi niz anglosaksonskih glumaca koje nije trebalo sinkronizirati. Kad izgovarate umjetni jezik, naime, ne možete imati loš akcent. Na umjetnom jeziku nikad ne možete zvučati kao stranac.

Kako to zvuči? Pa - za početak - vrlo razumljivo. Interslavenski jezik ima hrpu zamjenica i imenica koje su posve podudarne s hrvatskima, ali po dijelu tvorbe i po melodiji se doima kao smjesa češkog, slovačkog i poljskog.

Taj lingvistički eksperiment svakako je jedna od atrakcija filma: osobno, samo mi je zbog toga bilo drago da sam ga gledao. No, “Obojena ptica” vrijedi 170 minuta strpljenja i mimo interslavenskog kurioziteta. Riječ je o raskošnom, sjajno režiranom filmu koji gledatelja ne mazi i bombardira ga često nesnosno mučnim mizerabilizmom. Ali, film ima niz potresnih i izvanrednih epizoda, dojmljiv seting i sjajne glumce. Na koncu, Marhoulov film politički nije nimalo bezazlen. Jer, prokazujući mit o ubavoj, srednjoeuropskoj arkadiji, mit o tome da smo “mi” (ma koji već to “mi” bili) “uvijek bili Europa”, Marhoul nas podsjeća da i danas postoje obojene ptice. I da na te Uljeze Mitteleuropa reagira isto kao 1944. na malenog Jošku.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo