PIŠE JURICA PAVIČIĆ

'OCEANOVIH 8' Ženska verzija popularne franšize je fina, pametna i blago subverzivna zabava

 

Kad su godine 2000. redatelj Steven Soderbergh i glumac George Clooney udružili novac i talent u zajedničku produkcijsku kuću Section Eight, novonastala je tvrtka imala dvije jasno odjelite produkcijske linije.

Prvu su činili inteligentne, politički nabijene drame poput “Ispovijesti opasnog uma” ili “Syriane”. To su bili filmovi koje su Clooneyju omogućavali da bira što želi glumiti, ali i da kroz filmove demonstrira svoj liberalni aktivizam.

Drugu liniju proizvodnje Section Eight činili su čisti komercijalni filmovi, kojima je zadatak bio da pumpaju knjigovodstvo firme, ali i da demonstriraju star-potencijal suvlasnika. Među takvim filmovima daleko je najuspješnija bila trilogija Oceanovih 11, 12 i 13 (2001. - 2007.), niska triju pljačkaških (“heist”) filmova temeljenih na istoimenom filmu Lewisa Milestonea iz 1960. godine.

Čista zabava

Premda su ti filmovi bili čista, perolaka zabava, oni su u vrijeme nastanka bili i gesta konfrontacije spram holivudske A produkcije tadašnje (ali i sadašnje) ere. Dok su u kinima dominirali - i još dominiraju - filmovi nabijeni računarskom grafikom, pretrpani akcijskim “levelima”, filmovi u kojima spektakl nosi prevagu nad koherentnom radnjom i interesantnim likovima, Soderbergh i Clooney su (ispravno) vjerovali da se hit može napraviti na potpuno oprečan način. A “oprečan način” je značio - bez high techa, uz štedljivu kontrolu troškova, s puno pažnje posvećene scenariju, dijalozima i humoru te s fokusom na kreativni talent: jednako talent glumaca, kao i samog Soderbergha, koji je upravo kroz Oceanovu trilogiju demonstrirao kakav je obrtnički majstor.

Heist movie

Priča o Section Eight zgasnula je negdje koncem prošle dekade. Otada naovamo Clooney je kao glumac i redatelj nastavio raditi ono što je radio i do tada, a Soderbergh se pretvorio u jednog od najfascinantnijih svaštara današnje medijske industrije, djelujući kreativno u širokom polju od mikroskopskih “no-budgeta”, preko TV serija pa do interaktivnih serijala za mobitel. Poglavlje Ocean’s serijala privremeno je zaklopljeno gašenjem Section Eight. Ali - privremeno: jer, popularna je franšiza sad obnovljena, i to u ženskoj verziji. Film “Oceanovih 8” u režiji Garyja Rossa po svemu je sljednik izvornog serijala. Opet je riječ o “heist movieju” u kojem družba karizmatičnih kriminalaca nastoji opelješiti neosvojivo blago. Razlika je tek u tome što je naslovna junakinja  sestra Dannyja Oceana Debbie (Sandra Bullock), a njezin tim pljačkašica ovaj je put ekskluzivno ženski.

I u ranijim Oceanovim filmovima šarm se temeljio na tome da se pljačkaški ansambl sastojao od dobno, kulturno i karakterno krajnje raznolikih karaktera. I ovdje je tako. Tako Debbie u svoj pljačkaški tim prvo uključi staru suradnicu Lou (Cate Blanchett). Potom redom regrutiraju propalu i prezaduženu modnu dizajnericu (Helen Bonham Carter). Pa indijsku stručnjakinju za dijamante koja neudana živi s napornom mamom (Mindy Kalling). Potom kinesku džeparicu koja po Manhattanu rola skejtom (Awkwafina). Pa crnoputu hakericu koju glumi Rihanna. Konačno, u krug uvedu i svoju bivšu lopovsku drugaricu, buržujsku mamu iz predgrađa (Sarah Paulson) koja iza fasade suburbije vodi mrežu internetskih prevara. Cilj operacije je ukrasti preskupu Cartierovu ogrlicu s vrata razmažene trendseterice i bogatašice (Anna Hathaway).

Ako je i u ranijim Ocean’s filmovima srž zabave bio u gami živopisnih karaktera, i sad je tako. Svaka od osam kriminalki u filmu zapamtiva je, jedinstvena i svaka pruža prostor glumicama da izvuku maksimum talenta. Ono u čemu - međutim - “Ocean’s 8” zaostaje za “dvoznamenkastim” prethodnicima je dobra žanrovska elaboracija. Prethodni filmovi imali su domišljate i zamršene heist-scenarije koji su u pravilu imali i dodatni završni obrat.

Fini humor

 “Oceanovih 8” je - kad je o tome riječ - nešto priprostiji film. Vrlo rano shvatite koji je pljačkaški plan osam gospođa, taj se plan pravocrtno odvija bez većih teškoća, rasplet filma ne donese neku osobitu zavrzlamu, a dio radnje u kojem se istražitelj osiguranja lati traženja krivca nije scenaristički naročito iskorišten. “Oceanovim 8” - ukratko - ne bi škodilo još malo scenarističkog razvijanja.

Unatoč tome, film je za preporuku jer je lako gledljiv, duhovit, brz i zabavan. Dok gledate “Oceanovih 8” lako zavolite likove protuha, humor filma je fin i pametan, a dok vam prikazuje kako bistri marginalci pelješe njujoršku aristokraciju film uvelike igra i na klasnu simpatiju/antipatiju, potpirujući gledateljev politički užitak. Šteta što “Oceanovih 8” nisu još malo pripovjedno brušeni i prišarafljeni, jer bi bili baš izvrstan film. No i ovako su fina, pametna i blago subverzivna zabava.

 

Izdvajamo