PIŠE NENAD POLIMAC

ODLAZAK 'GNJEVNOG MOMKA' BRITANSKE KINEMATOGRAFIJE ALBERTA FINNEYJA Pet puta nominiran za Oscara, nijednom se nije pojavio na dodjeli

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 11.02.2019. u 12:39

English actor Albert Finney writing on a wall with a spray can, UK, 3rd March 1975. He is directing a revival of the play 'Loot' as part of the Joe Orton Festival at the Royal Court Theatre. (Photo by Evening Standard/Hulton Archive/Getty Images)
Evening Standard/Hulton Archive / Getty Images

Albert Finney

Trebao je biti Lawrence od Arabije, no odbio je ponudu, otkrio Lizu Minelli, sam je birao uloge i glumio sve, od Hamleta i Churchilla do pape Ivana Pavla II.

Karijera nedavno preminulog Alberta Finneyja vrvjela je neuobičajenim odlukama.

Sin vlasnika kladionice (to im je bila obiteljska tradicija) upisao je 1956. Kraljevsku akademiju dramskih umjetnosti, mentor mu je bio Charles Laughton, već 1960. bio je zvijezda zahvaljujući filmu Karela Reisza “Subotom uvečer, nedjeljom ujutro” po romanu Alana Sillitoea, u kojem je igrao seksi mehaničara koga zanima samo vikend: tada ljubaka s udanom ženom (Rachel Roberts) svoga kolege, ali započinje i novu vezu (Shirley Anne Field). Dobio je nagradu Britanske akademije za film i televiziju (BAFTA) za najboljeg pridošlicu u glavnoj ulozi i kad se tražio glumac za naslovnu ulogu u spektaklu “Lawrence od Arabije” Davida Leana, nije bilo dvojbi, Finney je idealan odabir. Probali su s njim puna četiri dana, koštalo je to 100 tisuća funti, no kad je “mladi gnjevni momak” - kako su zvali tu generaciju u kojoj su bili i Peter O’Toole, Alan Bates i Tom Courtneay - porazgovarao s producentom Samom Spiegelom i shvatio ne samo da će snimanje trajati mjesecima nego i da je u pitanju višegodišnji ugovor, glatko je odbio. Umjesto Finneya angažman je dobio njegov kolega sa studija Peter O’Toole i stekao međunarodnu slavu.

Tom Jones

Ni­je bilo razloga za ža­ljenje jer su mu već ponudili naslovnu ulogu u “Tomu Jonesu” Tonyja Richardsona, ta­kođer spek­taklu ali manjeg op­sega, bila je to i mo­der­nistička obrada uglednog klasika (Henry Fileding) u kojoj je Finney opet bio momak razapet između dvije žene (Diane Cilento, tadašnja supruga Seana Co­nneryja, i eterična Su­sannah York), podjednako ne­ugodan pre­ma pro­du­centima (tražio je iz­mjene u sce­nariju i još koješta) ali je dobio no­minaciju za Os­cara. Kad je već ta nagrada u pi­ta­nju, skupio ih je ukupno pet, međutim, ni­je­dnom se ni­je pojavio na svečanoj do­dje­li. Razlog? Stra­sni je pušač cigara i nije mogao za­misliti da svakih pola sata ne nestane iz sale i povuče koji dim.

Hercule Poirot 

Oscara mu nikad nisu dali (uostalom, ni Richardu Burtonu), ali je zato trebao dobiti najviše britansko plemićko priznanje “sir”. I opet ga je odbio, smatrao je to čistom snobovštinom, “u redu je da jedan drugoga nazivamo gospodinom, ali ‘sir’ – to je prenemaganje”. Jedna od najpoznatijih uloga mu je Hercule Poirot u “Ubojstvu u Orient Expressu” iz 1974. u režiji Sidneyja Lumeta, film je bio vrlo gledan u kinima, sama Agatha Christie smatrala je da je on idealan tumač njezina lika, a kad su počeli pregovarati o nastavku “Smrt na Nilu”, on je odmah poručio da na njega ne računaju: ionako mu je snimanje prethodnog filma bilo klaustrofobično, a sad bi se još trebalo raditi na temperaturama koje su u prosjeku iznad 35 stupnjeva? Ne dolazi u obzir. Zamijenio ga je Peter Ustinov i to vrlo uspješno.

FILE PHOTO: Veteran British actor Albert Finney holds up his BAFTA award at the British Academy Film Awards in London February 25, 2001. Finney won the Academy Fellowship award for lifetime achievment. The star-studded event is Britain's equivalent of the Oscars. REUTERS//File Photo
REUTERS

Albert Finney

 

Za glumca oko kojeg su se toliko otimali, bilo bi za pretpostaviti da je išao iz filma u film. Nije bilo tako. Kao prvo, kazalište mu je bilo jednako važno kao i film (još jedna bizarnost, Laurence Olivier, s kojim je nastupio u svom prvom filmu “Zabavljač”, nudio mu je da nakon njega vodi Kraljevsku šekspirijansku družinu, ali Finney je imao druge planove) i neprestano vrludao između West Enda i Broadwaya, kako u modernim tako i u klasičnim komadima (sredinom sedamdesetih bio je jedan od najboljih Hamleta u povijesti britanskog teatra). Glede filma, sam je birao uloge koje ga zanimaju, zbog Karela Reisza igrao je serijskog ubojicu u filmu “Noć mora pasti” (1964.), ali mu nije smetalo da nakon toga zaigra u romantičnoj komediji Stanleyja Donena “Putovanje u dvoje” (1967.): mogao se pohvaliti da je jedini glumac koji ju je u filmu nazvao „kučka“. Odmah potom okušao se i kao redatelj, otkrio je Lizu Minelli (bar na ekranu, ona je već bila poznata na Broadwayu) u dopadljivoj ali ne osobito gledanoj humornoj drami “Charlie Bubbles” (1968.), već je osnovao produkcijsku kompaniju koja je snimila Zlatnom palmom ovjenčani “Kad bi…” Lindsayja Andersona i omogućila redateljski debi Stephenu Frearsu (“Dekster” iz 1971. u kojem je igrao glavnu ulogu i zaradio još jednu nominaciju BAFTA), uglavnom na filmu je nastupao kad mu se prohtjelo.

Obožavatelj Houstona

Ri­d­ley Scott nagovorio ga je da igra ministra policije Josepha Fuschéa u svom kostimiranom prvijencu “Dvoboj do istrebljenja” (1977.) i platio ga sandukom prvoklasnog crnog vina, no u mjuziklu “Annie” Johna Hustona (1980.) ipak je tražio milijun dolara honorara. Hustona je inače obožavao, taj mu film zasigurno nije bio jedan od kreativnih vrhunaca, ali su puno strasnije surađivali na ekranizaciji romana Malcoma Lowryja “Ispod vulkana” (1984.). To je valjda jedni put da se skinuo gol pred kamerama, dobio je nominaciju za Oscara, a prije toga za “Garderobijera” (1983.), ekranizaciju kazališnog komada Ronalda Harwooda, s Tomom Courtneyjem kao partnerom. Petu i posljednju nominaciju izborio je za sporednu ulogu u filmu “Erin Brokovich”, nagrada ga je opet mimoišla, ali ne i glavnu glumicu Juliu Roberts.

Nezaboravne uloge su mu one u “Millerovom raskrižju” braće Coen (1990.), igrao je gangstera za koga radi Gabriel Byrne, bio je i papa Ivan Pavao II. u istoimenom tv filmu koji se trebao snimati u nas, ali se zbog političke delikatnosti teme preselio u Graz, prije Garyja Oldmana izvrsno je glumio Winstona Churchila u tv filmu “Oluja se sprema” (2002.), nije zazirao ni od rock showa (“Roger Waters - The Wall - Live in Berlin“ iz 1990.), a posljednji put na ekranu vidjeli smo ga kao domara vičnog postavljanju zamki u filmu “Skyfall” (2012.), najboljem izdanju serijala o Jamesu Bondu posljednjih godina. Tri put se ženio, druga supruga bila mu je Anouk Aimée, koja ga je ostavila zbog Ryana O’Neala, zdravlje mu je ozbiljno narušeno od 2011., kad su ga liječili od tumora na bubregu, a umro je prošlog četvrtka od upale prsnog koša, imao je 82 godine. Bio je jedan od najvećih glumaca u povijesti britanskog i američkog kazališta, filma i televizije, netko tko će postati besmrtan ako ni zbog čega drugog a ono zbog brojnih snimki svojih glumačkih izvedbi.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo