Godine 1978. trosatna povijesna drama Ermanna Olmija “Drvo za klompe” snažno se izdvojila u službenom programu Cannesa, međutim, sumnjalo se da može izboriti Zlatnu palmu, jer su Talijani sezonu ranije također trijumfirali, braća Taviani s filmom “Ja sam Bog otac”.
Ipak, takvo ostvarenje je bilo nemoguće zaobići, a nije smetalo ni što je snimljeno na 16mm vrpci i što su američki kritičari u njemu detektirali natruhe marksizma i antiklerikalizma. Impresivna evokacija seljačkog života u Lombardiji na prijelazu 19. u 20. stoljeće plijenila je sporim opojnim stilom, nije smetalo ni što u njoj nije bilo posebnih dramskih akcenata (osim u završnici) ni profesionalnih glumaca.
Rad za televiziju
Film je presudno utjecao i na naše redatelje: teško da bi “Izgubljeni zavičaj” Ante Babaje izgledao tako impresivno da nije bilo “Drveta za klompe”.
Olmi je tih godina uživao solidnu reputaciju, ali nije pripadao redateljskim zvijezdama. Rođen 1931. u Bergamu, školovao se na Akademiji za dramsku umjetnost u Milanu i pedesetih godina nizao dokumentarce koje su talijanski kritičari iznimno cijenili, uostalom kao i njegov prvi dugi igrani film “Vrijeme je stalo” (1959.).
Međunarodnu reputaciju stekao je s dva naredna filma “Zaposlenje” (1961.), nagrađenim u Veneciji, i “Vjerenici” (1963.), nagrađenim u Cannesu, međutim, hvalili su ga prvenstveno filmski znalci, respektirajući njegovu želju da se kloni etiketa. Na primjedbu da su spomenuta dva ostvarenja moderni izdanci neorealizma, on je prigovorio da su pripadnici tog vala, za razliku od njega, i suviše često koristili profesionalne glumce i klonili se političkog angažmana.
Mogao se već tada uključiti u maticu talijanske kinematografije, ali je radije snimao za televiziju i uz igrane usporedno radio i dokumentarne filmove.
Tu i tamo bi napravio ponešto uistinu zapaženo (“Okolnost” iz 1973.), no tek ga je “Drvo za klompe” katapultiralo u prvu ligu talijanskih redatelja. I dalje je ostao skroman, televizija mu je bila podjednako važna kao i film, ali je znao iskoristiti svoj novi status i režirao 1983. za RAI trosatnu biblijsku dramu “Camminacammina”: napravio je i dužu četverosatnu verziju, ali se ta danas smatra izgubljenom.
Aktivan do kraja
Festivali su ga i dalje favorizirali, satira “Neka živi gospođa!” (1987.) dobila je Srebrnog lava u Veneciji, a “Legenda o svetom pijancu” (1988.) Zlatnog lava.
U potonjem je prekršio neka od svojih dotadašnjih pravila, radio je po poznatom književnom predlošku (istoimeni roman Josepha Rotha) i koristio profesionalne glumce, predvođene Nizozemcem Rutgerom Hauerom. Poslije je opet uronio u televiziju, zabljesnuo kostimiranom povijesnom dramom “Profesionalni vojnik” (2001.), realiziranom u Bugarskoj te sudjelovao u triptihu “Karte”, gdje su mu koredatelji bili Abbas Kiarostami i Ken Loach.
Bio je aktivan do poznih godina, posljednji film snimio je lani, a umro je u ponedjeljak u bolnici u Asiagu, gdje se oporavljao već nekoliko dana. Imao je 86 godina.