Na festivalu u Veneciji 1965. kao jedan od favorita slovio je sovjetski film “Imam dvadeset godina” Marlena Hucijeva.
Naposljetku je dobio nagradu žirija, a Valentin Popov nagradu za najboljeg mladog glumca. Malo je tko tada znao da su se oko toga filma u Sovjetskom Savezu pune tri godine odigravale prave drame, da se zvao “Zastava Iljiča” i da je skraćen za četrdesetak minuta. Godinu poslije napao ga je u svom govoru sam Hruščov, film je vraćen u montažu i izrezane su mnoge scene.
Međutim, unatoč kraćenjima, bilo je očito da je to nastupni film sovjetskog novog vala, koji je tijekom premijernog prikazivanja 1965. skupio nešto manje od deset milijuna gledatelja. Hucijev je umro u utorak u Moskvi, imao je 93 godine i stvorio je mali, ali iznimno utjecajan umjetnički opus.
Rođen je u Tbilisiju kao Marlen Khutsishvili, studirao u Moskvi na tamošnjoj visokoj filmskoj školi VGIK i već prvim filmom, koji je potpisao s Feliksom Mironerom, “Proljeće na Zarečnoj ulici” (1956.), postigao velik uspjeh. “Dva Fjodora” (1958.) režirao je samostalno i to je bio izvrstan film. Završnica je jedna od najčudnijih u povijesti kinematografije. Prvu polovicu 60-ih proveo je u prekrajanjima “Zastave Iljiča”, odnosno “Imam dvadeset godina” da bi nakon toga snimio “Srpanjsku kišu”.
I taj baš nije bio dobro dočekan od službenih vlasti, što je čudno jer je on obavljao visoke funkcije u partijskim i filmskim organizacijama, pa je 70-ih radio uglavnom za televiziju, a kasnije predavao režiju na VGIK-u. Iz kasnijeg opusa izdvajaju mu se filmovi “Epilog” (1983.) i “Beskonačnost” (1991.), potonji maratonske dužine (220 minuta) i nagrađen s dva priznanja na Berlinaleu. Uspio je završiti film o fiktivnom susretu Lava Tolstoja i Antona Čehova, ali ga je teško pogodila smrt supruge Irine Solovljeve prije dva i pol mjeseca, od čega se nije oporavio.