REDATELJ ČIJI FILM IMA PREMIJERU NA MOSTRI

OGNJEN SVILIČIĆ ‘Hrvatski redatelji su kao jeftine kineske kopije poznatih brendova'

Luka Gerlanc/Cropix

Na Filmskom festivalu u Veneciji, u popratnom programu Orizzonti, u petak će biti prikazan film ‘Takva su pravila’, koji govori o uličnom nasilju među maloljetnicima. Riječ je o velikom uspjehu hrvatskog filma, posljednji je u Veneciji bio Ogresta

Hrvatsku kinematografiju obično bije glas da teško probija granice. Među iznimkama, jedna od značajnih je Ognjen Sviličić. Ovaj Splićanin, rođen 1971. u obitelji roditelja novinara, bio je osrednje afirmirani režiser tv drama kad je sredinom prošlog desetljeća s filmovima “Oprosti za kung fu” (2004) i “Armin” (2007) ušao u program Berlina. Nakon toga, Sviličić je nastavio snimati vlastite filmove, piše i producira sitcom “Stipe u gostima” te uvelike radi kao koscenarist na filmovima hrvatskih, slovenskih i srpskih kolega. Ovog tjedna predstoji mu vjerojatno najveći uspjeh dosadašnje karijere: u petak mu, u okviru filmskog festivala u Veneciji, svjetsku premijeru ima film “Takva su pravila” o obitelji koja se nosi sa stradanjem sina, žrtve uličnog nasilja.

Dobri glumci

Za vaš se film koji put kaže da je inspiriran slučajem Luke Ritza. Postoji ipak jedna ogromna razlika. Slučaj Ritz izazvao je lavinu zajedništva, solidarnosti, aktivizam vršnjaka, koncerte, medije... Junaci vašeg filma su jako sami, a kako teče film - sve samiji?

- Razlika između slučaja Luke Ritza i ove priče je da su moji likovi ljudi koji nisu aktivni sudionici društva, nikada se nisu pobunili protiv sustava. Oni su mu slijepo vjerovali i kad im se dogodila nesreća nisu znali kako odreagirati. Rekao bih da su ovi likovi, poput većine ljudi, zbunjeni i nesigurni, očekuju pomoć, ali je ne dobiju. Ne umiju artikulirati ono što im se dogodilo, reagiraju emotivno kao što bi i svaki roditelj reagirao, ali ne analiziraju niti promišljaju.

Za zagrebačku priču odabrali ste bosanski par i bosanske glumce. Je li to izišlo iz odabira glumaca ili je činjenica da je riječ o “dotepencima” bitna za priču?

- Odabrao sam glumce iz Bosne jer je ovo dvoje glumaca najviše odgovaralo slici koju sam si stvorio u glavi o mojim likovima. Emir i Jasna su u stanju jako uvjerljivo odglumiti svakodnevni život. Imate osjećaj da ih znate, vrlo su prisni i kao glumci i kao osobe. Od početka sam zamislio da to dvoje ljudi nije rođeno u Zagrebu nego su tu došli trbuhom za kruhom. Ta činjenica im dodatno otežava snalaženje u situaciji u kojoj su se našli. Oni nemaju samopouzdanje starih stanovnika, oni su ljudi koji se uvijek ogledaju oko sebe u nekom strahu, uvijek u panici da sve rade po pravilima. Svatko od nas poznaje takve ljude.

Piše i za tv serije

“Takva su pravila” realistična je mikro-drama. Vječna je dilema koja je publika ovakvih filmova. Vaš film teško lokalno može biti osobiti hit, zahvaljujući Mostri sigurno će više igrati u festivalskoj niši, ali vjerojatno samo festivalskoj. Gdje traži svoju publiku?

- Francuska je veliko tržište za ovu vrstu filmova. Moj film “Armin” igrao je tamo i bio jako dobro primljen, pogotovo kod kritike. Zatim televizija, kanali poput našeg Trećeg programa HTV-a. Svjestan sam da moji filmovi nemaju veliku publiku, tu svoju žeđ za publikom utažim pišući tv serije. Ali ova vrsta filmova ima jako dugi vijek trajanja, tako da se nadam da će, kao i neki moji prijašnji filmovi, dugo biti u opticaju. “Armin” je igrao u Francuskoj nakon nagrade na festivalu Paris Cinema, “Oprosti za kung fu” je recimo nakon Grand Prixa u Varšavi otkupljen za njihovu televiziju. Imamo francuskog world sales agenta koji je ujedno i distributer - Urban distribution i oni biraju festivale na koje nam se isplati ići.

Prošlo je 10 godina od filma “Oprosti za kung fu”, kad ste ostvarili prvi prodor vani. Nastavili ste raditi tzv. male filmove. Je li to poetičko opredjeljene ili nužda?

- Mislim da je bila nužda koja je kasnije prerasla u poetiku. Da bi čovjek napravio mali film na svjetskoj razini potrebno je dosta novca. Jedan od problema hrvatskog filma je da redatelji s novcima koji dobije pokušavaju imitirati holivudsku produkciju, i raditi velike zahtjevne filmove, što je nemoguće i na kraju ispadne samo loša imitacija, poput kineskih imitacija poznatih brendova. Moji producenti Damir Terešak i Janja Kralj i ja odlučili smo napraviti mali film, ali da budemo zadovoljni sa svakim segmentom, od glume, preko plakata, do zvuka i slike. Volim imati kontrolu nad svakim dijelom filma.

Bez egzotike

Važite za režisera kojeg kolege često zovu za scenaristički pomoć i suradnju u pisanju, kao da si svojevrsni regionalni script-doctor?

- Mislim da je moja prednost što sam ujedno i redatelj. Uvijek pokušam prilagoditi svoje pisanje redatelju za kojeg pišem. Zadnja dva posla na kojima sam radio bila su tako sasvim različita. Pisao sam scenarij, zajedno s još dvojicom kolega, za srpski film “Bićemo prvaci sveta” u režiji Darka Bajića, a to je priča o uspjesima jugoslavenske košarke ispričana kroz vremensko razdoblje od 40 godina. S druge strane radio sam zajedno s Damjanom Kozoleom na njegovom novom filmu koji se događa u jednoj noći u Ljubljani. Jasno je da sam morao pristupiti sasvim različito ovim projektima.

Triput ste ušli u Berlin i Veneciju. Hrvatskom filmu fali inozemna vidljivost: što bi trebalo promijeniti?

- Postoji jedna teorija, koja, otkad se bavim ovim poslom, kruži među redateljima i novinarima, a to je da festivali vole samo određenu vrstu filmova, i to onu vrstu koja uvijek prikazuje nekakav jad ili sirotinju, egzotiku. Ta teorija s egzotikom u mom slučaju pada u vodu jer Novi Zagreb je sve samo ne egzotičan.

Isto tako je bilo govora da prolaze samo hrvatski filmovi koji se bave Bosnom, što je bio jedan od komentara kad je “Armin” ušao na Berlin. Ja, evo, sad u filmu nemam Bosnu ni egzotiku, nemam ni seksa ni romske muzike, pa sam ušao na Veneciju. Imam, doduše, jada i nevolje u novom filmu, ali tako vidim društvo u kojem živim i bojim se da je to i objektivna istina. Tako da je moj odgovor na to što bi trebalo promijeniti da bi naši filmovi bili vidljiviji - ništa. Trebalo bi snimati što bolje filmove i onda će ih festivali uzimati jer su dobri. Mi imamo jako dobru instituciju, HAVC, koja odrađuje promociju. No, da bi film ušao na festival, ne treba nikoga potkupljivati ili snimati određene teme, treba jednostavno snimati bolje filmove.

Novi roman

Što je sljedeće što radite i kakvi su vam planovi?

- Upravo sam dovršio roman “Glava velike ribe”. Izlazi najesen u izdanju Frakture. Radi se o dva brata koji zbog dugova moraju prodati obiteljski kuću. Moram priznati da sam uživao proizvoditi umjetnost za koju ne treba prvo dvije godine skupljati novce, kao za film.

Autor sam i nove serije “Glas naroda”, koja također na jesen kreće na HTV-u, redatelj je Dražen Žarković. To je sitcom o korumpiranom načelniku male općine u Dalmatinskoj zagori.

Izdvajamo