Vjerojatno nema umjetnika u povijesti kulture koji je doživio takav pad u tako kratkom vremenu kao Oscar Wilde. Još početkom 1895. Wilde je bio možda najpopularniji umjetnik viktorijanskog Londona. Bio je omiljen novinar, utemeljitelj onog što se danas zove “žensko novinarstvo”. Bio je najpopularniji komediograf West Enda. Te zime, premijerno mu je izveden “Važno je zvati se Ernest”, komad koji je bio rasprodan mjesecima unaprijed.
Samo petnaest tjedana kasnije Wilde je na dnu: osiromašen, ponižen, izopćen iz društva i strpan iza rešetaka. Razlog za to bila je njegova nikad odviše prikrivana homoseksualnost. Wilde se našao na udaru markiza od Queensburryja, bogatog plemića kojeg je razgnjevilo što je Wilde bio ljubavnik njegova lijepog i razmaženog sina Alfreda “Bosieja” Douglasa. Nakon beskrupulozne sudske kampanje Queensburryju je uspjelo dokazati Wildeovu homoseksualnost, što je i tada, i još dugo potom, u Britaniji bilo kazneno djelo. Wildea su razvlačile novine, izgubio je imutak i obitelj, osuđen je na dvije godine zatvora, a na putu za tamnicu u Readingu svjetina ga je ispljuvala na kolodvoru. Tog dana na readinškoj stanici - reći će kasnije Wilde - “izgubio je vjeru u boga i ljude”.
Priča o tom padu jedna je od najpoznatijih u povijesti kulture te najslavnija epizoda u stoljetnoj kronici progona spolnih manjina. Bila je predmet nekoliko filmskih adaptacija, uključujući i dva britanska filma iz 1960., kad je dekriminalizacija homoseksualnosti postala političko pitanje.
Taj je dio Wildeova životopisa dobro znan. Ali, što je bilo poslije? Što se s Wildeom te njegovim prevrtljivim ljubavnikom Douglasom događalo od trenutka kad je u maju 1897. Wilde izišao iz zatvora? Te posljednje četiri godine Wildeova života tema su filma “Happy Prince” (Sretni princ), koji je prikazan na festivalu u Berlinu, a kao redatelj ga potpisuje istaknuti britanski glumac Rupert Everett. Riječ je o projektu koji je Everett pisao godinama s nakanom da sam glumi ostarjelog Wildea. Na koncu je uskočio i u redateljsku ulogu s neočekivanim uspjehom: film je u Berlinu primljen s lijepim kritikama.
Radnja počinje 1897.: Wilde je nakon zatvora emigrirao u Francusku gdje živi u oskudici, isključen je iz književnog života. O njemu skrbi njegov davni ljubavnik i budući skrbnik književne ostavštine Robert Ross (Edwin Thomas). Relativni mir pomutit će dolazak istog onog čovjeka koji je Wildea već survao u propast: Bosieja Douglasa (Colin Morgan). Kad je Wilde izišao iz zatvora, jedan od preduvjeta da se sve smiri bio je da se Wilde i njegov ljubavnik više nikad ne sretnu: to je bio uvjet Wildeove supruge da mu plaća rentu, kao i Douglasova oca da ga uzdržava. Douglas, međutim, 1897. bane u Normandiju, a Wilde mu ne može odoljeti i opet se pubertetski zatreska. Premda Wildea svi odgovaraju od obnove veze, Douglas i Wilde putuju u Napulj gdje troše zadnje pare u terevenkama sve dok se (ponovo) ne zavade. Od tog trenutka postat će ljuti neprijatelji. Douglas će prezrivo Wildeu spočitavati presušenu inspiraciju, tvrdeći da ga ne zanima biti u vezi s bivšim genijem.
U Everettovu filmu Bosieja Douglasa karakterizira se kao toksičnu tvar, čovjeka koji je dvaput Wildea odveo u propast. Nakon Wildeove smrti Douglas će konvertirati na katolicizam, postati tvrdi konzervativac, pokušat će sudski zabraniti tiskanje Wildeovih uzničkih ispovijedi “De Profundis” i Wildea kriviti za vlastito zastranjivanje.
Nakon novog ljubavnog kraha Wilde se vraća u Pariz. Nakon lakšeg kirurškog zahvata glave dobit će meningitis i umrijeti u 48. godini.
Everett je deklarirani homoseksualac i aktivan u LGBT zajednici - ali u svom filmu ne libi se pokazati kako je Wilde sam sebi zakomplicirao život. Bio je ljudski nezreo, nije bio kadar kontrolirati rasipnički životni stil ni odoljeti alkoholu. Film nosi naslov balade o sretnom princu iz popularne, istoimene zbirke Wildeovih tekstova za djecu. Everett baladu koristi i kao provodnu narativnu nit: Wilde je tijekom filma u više navrata priča djeci, a rečenice “Sretnog princa” prate efektno sentimentalnu scenu samrti. Nakon tog toplog obruba, slijedi završna špica, a na njoj otrežnjujući i stravični podatak. Oko 75.000 ljudi u Velikoj je Britaniji završilo u tamnici zbog homoseksualnosti. Svi oni, pa i Wilde, amnestirani su tek 2017.