VOJTECH JASNY

OSTAVIO JE IMPOZANTAN OPUS Odlazak češkog klasika koji je prvi ekranizirao neki roman Ive Andrića

 PETR LEMBERK / MFDNES + LN / Profimedia
Formalno nije pripadao češkom novom valu, ali ga je s njegovim redateljima puno toga povezivalo

Bio je to paradoks, ali u našu korist. Godine 1969. često je u tadašnjim art kinima igrao čehoslovački film “Svi dobri zemljaci”, nagrađen specijalnom nagradom žirija u Cannesu, a ubrzo potom emitirala ga je i Televizija Zagreb.

Bavio se rizičnom 1948. u Moravskoj, kad su komunisti počeli zavoditi teror i oduzimati zemlju seljacima, ali nije bio mračan i depresivan nego lijep i nostalgičan. Paradoks je bio u tome što su ga u Čehoslovačkoj zabranili, međutim, zagrebački distributer Croatia film sklopio je ugovor za otkup prije no što se uplela cenzura. Budući da je Hrvatska bila prepuna izbjeglih Čeha, bar su ovdje mogli pogledati tu dojmljivu epsku kroniku, koja je njihovim “zemljacima” bila nedostupna.

Veliki opus

“Sve dobre zemljake” režirao je Vojtech Jasný, koji je prošlog petka preminuo u Pragu, imao je 93 godine, i ostavio impozantan opus realiziran u nekoliko zemalja. Diplomirao je režiju na praškoj filmskoj akademiji FAMU, a od kraja pedesetih probija se u prvu ligu tamošnjih filmaša, jer mu gotovo svako ostvarenje primaju u Cannes, najprije “Čežnju” (1958), a zatim i politiziranu satiru “Jednog dana, jedan mačak” (1963), koja stječe međunarodnu reputaciju eksperimentalnom upotrebom boje: glavni junak je kućni ljubimac ekscentričnog mađioničara koji kolorira svaku ličnost onako kako zaslužuje.

Sovjetsku okupaciju nije trpio, pa od sedamdesetih radi u Njemačkoj i Austriji, najčešće tv filmove, ali i respektabilne produkcije kao što su “Pogledi jednog klauna” (1976) po Heinrichu Böllu, pobjednik prestižnog festivala u San Sebastianu. Povremeno se tematski doticao i naše zemlje, u “Pokušaju bijega” (1976) junak mu je bio mali sin hrvatskih gastarbajtera, a u nas je snimio film “Gospođica” (1980) po Ivi Andriću (njemačka koprodukcija s Jadran filmom i Televizijom Zagreb), direktor fotografije bio mu je Živko Zalar, scenograf Željko Senečić, a pomoćnik režije Branko Lustig: igrali su Rade Šerbedžija, Seka Sablić i austrijska glumica Heidelinde Weis.

Zadnja reportaža

Osamdesetih je predavao na Columbia University, nakon “baršunaste revolucije” vratio se u Prag i snimio cjelovečernji dokumentarac o novom premijeru Václavu Havelu, a posljednji rad mu je televizijska reportaža “Pakao na Zemlji”, dio petodijelnog omnibusa o holokaustu “Prekinuta tišina” iz 2002. Formalno nije pripadao češkog novom valu iz sredine šezdesetih, ali ga je s njegovim redateljima puno toga povezivalo, od svjetonazora do umjetničkih sklonosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. travanj 2024 03:37