FILM O KOJEM SE PRIČA

'Ovo je film o bogatašima, a ne Azijcima. Mi nemamo Todoriće kao vi. Zapadnjaci će sad pohrliti u Singapur, ali jezik i rase prikazani su - površno'

AUTOR:
    • Vid Barić

  • OBJAVLJENO:
  • 30.08.2018. u 23:30

  • Marko Todorov / CROPIX

    Želite li uvjerljiv film o Singapuru, kažu naši recenzenti, radije pogledajte film “I not stupid” iz 2002. godine

    U američkim kinima prošlog se tjedna počeo prikazivati film “Crazy Rich Asians”, koji je na box officeu polučio uspjeh i zaradio više od 48 milijuna dolara.

    Film je holivudska ekranizacija istoimenog romana Kevina Kwana, nakon dugo vremena ima u potpunosti azijski i azijsko-američki cast glumaca, a režiju potpisuje američki redatelj Jon M. Chu, tvorac filmova poput “Step Up 2: The Streets”, “Step Up 3D”, “Justin Bieber: Never Say Never” i “G. I. Joe: Retaliation”.

    Direktor fotografije na filmu je Vanja Černjul, priznati hrvatski snimatelj s njujorškom adresom, koji je zaslužan za vizualni identitet brojnih mega popularnih serijskih projekata u SAD-u, od kojih treba izdvojiti serije poput “30 Rock” i “Nurse Jackie” te Netflixove serije “Orange is the New Black” i “Marco Polo”, kao i HBO-ove serije “Bored to Death” i “The Deuce”. Oko filma se stvorio neviđeni hype, ponajviše zbog činjenice da je riječ o prvom velikom studijskom američkom filmu nakon 25 godina koji ima sveazijski cast, priču i mjesto radnje.

     

    Perverzno bogati

    Čini se da je Černjulova kamera najbolji dio filma, kako su se složili i moji sugovornici Katie Pham Thi Kieu Trang i Jun Ishida, “zagrebački Singapurci” s kojima sam se našao kako bismo zajedno pogledali romantičnu komediju koja se pojavljuje upravo u vrijeme snažnog inzistiranja na različitosti i na velikom ekranu, a u čijem je centru priča jednog mladog para.

    Mladi par kineskog podrijetla, Rachel Chu (Constance Wu) i Nick Young (Henry Golding), naime, putuju iz New Yorka, gdje su se upoznali, u Nickov obiteljski dom u Singapuru kako bi prisustvovali vjenčanju njegova najboljeg prijatelja. Ondje Rachel otkriva kako je njezin dečko prešutio mnogo toga. Naime, on je potomak jedne od najbogatijih singapurskih obitelji, što ga čini perverzno bogatim tipom s društvenim statusom nekakvog singapurskog princa, a ima i poprilično zahtjevnu i konzervativnu majku Eleanor (Michelle Yeoh), čije simpatije Rachel tek mora osvojiti, kao i simpatije Nickove šire obitelji koja ispada ne tako jednostavna za hendlanje.

    U tome je i čitav zaplet ove scenaristički predvidljivo izvedene romantične komedije: Rachel je kroz veliku većinu filma meta ljubomornih pripadnika visokog društva i obitelji kojom je Nick okružen u Singapuru, a na njoj je da im se dodvori i probije si put u to društvo te kompaktnu obitelj koja je uvjerena kako bi Nick morao oženiti djevojku s kraljevskim pedigreom. Ne uspije li u tome, gubi ljubav svojega života.

    - Film je pomalo cheesy, nije mi se svidio. Mislim da je kulturološki prikaz Singapura u filmu prilično točan, rekao bih 95%. Neke stvari nedostaju. Recimo jezik, ili prikaz različitih naroda i rasa koje žive u Singapuru. Rijetke scene normalnog života u Singapuru koje su prikazane u filmu su mi dakle okej, iako se osjeti da je film sniman iz zapadnjačkog rakursa koji se htio obratiti što široj publici pa su tako prikazivali “najzapadnjačkije” stvari iz Singapura i svima dali britanski naglasak. Što se tiče ovih bogataških priča, u Singapuru ima mnogo bogatih ljudi, ali ovako nešto osobno ipak nisam vidio. Sve u svemu, rekao bih da ovaj film reprezentira iznimno bogate ljude i njihovo ponašanje te odluke, bez obzira na njihovu rasu.

    Tako da čini mi se da je to film o bogatašima, a ne o Singapuru ili o Aziji. I to je za mene film s dobrom idejom, ali koji je loše odrađen - rekao mi je Jun, na kojega se nadovezala i Katie, kojoj se također film nije skroz svidio, ali bilo je jasno tijekom gledanja filma da uživa u Černjulovim kadrovima grada u kojem je provela deset godina. Aerodrom Changi (“To ti je najljepši, najbolji i najfunkcionalniji aerodrom na svijetu!”), automobil lokalnog Comfort Taxija, glasoviti Raffles Hotel i arhitektonsko čudo Marina Bay samo su neke od lokacija prikazanih na filmu koje su joj izazvale emocije tijekom gledanja. Ipak, reći će kako je vidljivo da je redatelj forsirao snimati na najglasovitijim lokacijama.

    Velika reklama

    - Film mi često izgleda kao reklama za Singapur. Već puno ljudi odlazi onamo, ali mislim da će se to sad i pojačati. Osobno bih snimala na još nekim lijepim lokacijama koje nisu baš toliko isfurane. Recimo, iz čitavog filma najviše mi se sviđaju scene iz Hawker centra, kad Rachel i Nick tek stignu u Singapur pa je on vodi onamo na ručak. To je totalno vjerodostojno, i ja ljude koji su prvi put u Singapuru odvedem u Hawker centar na klopu.

    To je skroz singapurska stvar. A ovo s vilama, helikopterima, neprocjenjivim bogatstvom i sličnim je valjda neka priča iz visokog društva, ali ja se nisam kretala u takvom društvu pa ne bih znala. Za mene to nije Singapur. Mislim da je u globalu ovo film o bogatašima, a ne o Singapurcima ili o njihovoj kulturi. Uostalom, kakav je to film o azijskoj kulturi koji nema nijedan kadar koji se referira na K-Pop, audiovizualni fenomen koji nas je sve tamo uzeo? - rekla je Katie nakon odgledanog filma.

    Inače, Hawker centri u Singapuru su, kako pojašnjava Katie, “down-to-earth” mjesta na kojima se može probati razna azijska kuhinja, spremljena od svježih namirnica, i to po pristupačnim cijenama, što čini takva mjesta popularnim okupljalištima mladih Singapuraca i njihovih gostiju. K-Pop je, s druge strane, glazbeno-scenski fenomen i žanr proizašao iz Južne Koreje devedesetih godina, da bi se nezaustavljivo proširio čitavom Azijom, a dakako da nije zaobišao ni Singapur.

     

    Gdje je singlish?

    Svi pričaju engleski bez singapurskog naglaska, a samo ona Nickova teta priča pravi Singlish, slomljeni engleski kakav se čuje i priča u Singapuru. To je vjerojatno zato što je Singlish vezan uz slabije obrazovane i ne toliko bogate ljude, dok je familija kojom se bavi redatelj u filmu školovana vani i puna novca. Ali film o Singapuru svakako zamišljamo s više Singlisha u njemu - složili su se Katie i Jun.

    - Kućne pomoćnice su mi nerealne. Odjevene su u filmu kao francuske sobarice, a primjećujem da su Kineskinje. To nema veze sa Singapurom. Istina, brojni ljudi tamo imaju kućnu pomoćnicu, ali one nose civilnu odjeću, a ne uniformu kao u ovom filmu te su više kao članovi obitelji, dok ovdje ispadaju doslovno sluškinje. Također, kućne pomoćnice najčešće budu Malajke, Filipinke ili Indonežanke. Ali kažem, ovo je film o klasi, a ne o rasi ili o Singapuru. Bogataši svugdje imaju druga nepisana pravila i način života. Ako želiš film o Singapuru, pogledaj si film “I not stupid” - uvjerio me Jun, koji se s Katie složio i kako su u filmu slabije reprezentirani pripadnici malajskog i indijskog naroda koji čine velik dio singapurske populacije.

    Jon, koji već dulje živi u Zagrebu i poznat mu je naš kontekst, ima još jednu primjedbu.

    - Ta Nickova obitelj je kao THE familija, kojoj svi žele prići i s kojom se svi žele družiti. Međutim, nema tako slavnih obitelji po Singapuru. I oni s najviše novca se drže diskretno, ne zna se za njih. Nema tamo u tom smislu nekakvih Todorića ili drugih bogatih poslovnjaka čija djeca pune novinske stranice te o kojoj svi govore - rekao je.

    Bilo kako bilo, film “Crazy Rich Asians” dolazi u povijesnom trenutku kada se u holivudskoj industriji glumcima azijskih korijena daje tek 5% uloga s replikama, prema istraživanju Sveučilišta Južne Kalifornije, što je redatelja Chua već prometnulo u heroja azijske reprezentacije u Hollywoodu. Svjetski mediji naveliko hvale film, vjerojatno i zbog te činjenice, a treba reći i kako na web stranici Rotten Tomatoes ima čak 93 posto pozitivnih kritika, što znači da ga i publika voli. Neupitno je i kako je ovaj film u mainstreamu reaktualizirao pitanje prostora za glumce azijskog i drugog manjinskog porijekla i složio sam se sa sugovornicima kako to predstavlja njegovu najveću vrijednost.

    Pitanje identiteta i zastupljenosti manjina u medijima je važno pitanje suvremenog svijeta i svaki korak u tom smjeru koji se vodi idejom zamjene bijelog muškarca kao glavnog i neprikosnovenog junaka itekako je dobrodošao u Hollywoodu. U tom smislu je Chu snimio važan film, koji će po svemu sudeći imati i svoj nastavak.

    Katie Pham Thi Kieu Trang, menadžerica (29): Zaboravili su na Singlish i K-Pop, to je veliki gaf

    Katie Pham Thi Kieu Trang je vijetnamskog podrijetla i godinama je živjela i radila u Singapuru kao prodajni predstavnik jedne velike međunarodne kompanije kave. Danas živi i radi u Zagrebu.

    - Osobno bih odabrala još mnoge druge, manje poznate lokacije na kojima bih snimala ovaj film. Uostalom kakav je to film o azijskoj kulturi koji se u niti jednom kadru ne referira na naš popkulturalni fenomen K-Pop koji nas je tamo sve “uzeo” - pita se Katie dok aludira na glazbeno-scenski žanr koji se proširio iz Južne Koreje. Smatra da nijedan azijski filmaš ne može biti imun na to.

    Katie Pham Thi Kieu Trang

     

     

    Jun Ishida (24), glazbenik: Dobra ideja, loša izvedba i promašen krajnji cilj

    Jun Ishida korektno govori hrvatski i za sebe kaže kako je na pola Hrvat. Majka mu je Hrvatica, otac Japanac, a važne je formativne godine proveo u Singapuru, gdje se školovao te živio od osme do šesnaeste godine. Danas živi u Zagrebu i bavi se produkcijom glazbe te nastupa kao DJ po brojnim zagrebačkim klubovima. Smatra da je film počeo kao dobra ideja koja je loše odrađena i da se više bavi bogataškom kulturom nego azijskom.

    - Osobno nikad u Singapuru nisam vidio tako bogate ljude. Očito je da je film sniman iz “zapadnjačkog” rakursa  pa je tako i grad u kojem sam odrastao i prikazan.

    Jun Ishida

     

     

    Izdvajamo