LA LA LAND

PIŠE DANIEL RAFAELIĆ Natalie Portman, iako ponekad na rubu karikature, fenomenalno je utjelovila Jackie nakon atentata na predsjednika

    AUTOR:
    • Daniel Rafaelić

  • OBJAVLJENO:
  • 26.01.2017. u 08:24

Pedesete su bile godine kada su kino platnom, ali i ulicama šetali filmski bogovi. Desetljeće kasnije sve to nestaje i svijet i filmovi postaju plitki

Nikad nisam volio Jacqueline Bouvier Kennedy. Neuvjerljivi glas, njegovanje malograđanske estetike šezdesetih, kasniji javni teatar svrgnute neokrunjene kraljice, intimno sponzorstvo Aristotela Onassisa, napadanje Olivera Stonea i njegova JFK-a...

Bila je to žena koja je, još dok je bila živa, potpuno nedvosmisleno zračila svojevrsnom odbojnošću koja muškarca, umjesto u svoju, usmjeri u ložnicu Marilyn Monroe. Zbog svega toga empatija koju sam trebao osjećati za Jackie, tu stepfordsku udovicu, potpuno je izostala bez obzira na kobni 22.11.1963.

No, onda sam 1992. u lokalnoj videoteci posudio VHS s filmom Polje ljubavi. U njemu je Michelle Pfeiffer glumila ženu koja se potpuno identificira s Jackie Kennedy te kreće na put na sprovod ubijenog predsjednika. Kroz oči Michelle Pfeiffer shvatio sam prvi put koliko je točno Jackie Kennedy utjecala na živote mnogih, koliko im je davala životnog smisla i koliko je njima bila neupitna ikona estetike, ženstvenosti, ali i samoostvarenja.

Ranjena žena

Sve to čitav je niz glumica kroz povijest pokušalo manje-više uspješno portretirati, no onu Jackie koju znamo iz filmskih žurnala, onu koju gledamo redovito u dokumentarcima o ubojstvu njenog muža – tu Jackie nitko nije dosad portretirao kao Natalie Portman u filmu Jackie.

Film prati ključne momente njenih emotivnih stanja od atentata do sprovoda, pokazuje ženu koja je diva, primadona, ali i duboko ranjena inteligentna žena, koja u metafizici nalazi objašnjenje za sve u svom životu, pa tako i za suprugovu javno-tajnu nevjeru ("Jack je često odlazio u pustinju... gdje ga je Sotona iskušavao. No, uvijek bi se vratio").

Čitav se film oslanja na krupne planove Natalie Portman. Iako povremeno otkliže u karikaturu, ulogu je fenomenalno utjelovila. Razlog leži vjerojatno u tome što Natalie Portman i Jackie Kennedy zaista nemaju baš ništa zajedničko, a redatelj je inzistirao da uz njeno lice ide i nevjerojatno zanimljiva klasična glazba koja redovito postaje disonantna.

Dodate li na to inače banalnu, a ovdje krajnje upečatljivu pjesmu iz mjuzikla Camelot, ključnu za razumijevanje unutarnjeg stanja glavne junakinje, odjednom na površinu izlazi fino sašiveno tkanje, toliko dugo skrivano iza fasade mira, staloženosti, unutarnjeg prezira i uznositosti. Glazbena kulisa ovog filma, mršava u raznolikosti motiva, ali itekako opulentna u rastvaranju Portman-Kennedy-Onassis lica, bila je onaj tajni sastojak koji nismo poznavali do sad. On nas toliko magnetizira na njezinu stranu da zaista na trenutak zaboravimo sve ono drugo što znamo o toj Prvoj obitelji i počinjemo vjerovati u priču koju se Jacqueline Kennedy, kako se to lijepo vidi u filmu, potrudila za nas pročistiti i ponuditi nam je kao jedinu istinu. Ta istina prije sliči filmovima koje je ona, samo desetljeće ranije, i sama voljela gledati.

Filmove u CinemaScopeu, snimane s kamerom koja ima anamorfnu leću i perfektan zvuk. Takva istina, takva hollywoodizacija je ono što najčešće ostane od povijesti. U slučaju Kennedyjevih je isto tako. Bez obzira na sve tračeve i ogovaranja ("Happy Birthday Mr. President"), bez obzira na sva naklapanja o bolestima, protezama, hedonizmu, orgijama i urotama, pozitivna aura klana Kennedy nikad nije bila stabilnija.

Želja za bajkom

Ovim filmom ta aura dobiva tek minijaturne rupture, dovoljne tek da propuste pokoju kap objektivnosti u inače krajnje subjektivnu viziju prošlosti. Ta je prošlost zauvijek umrla tog studenog 1963. baš nekako u vrijeme kada su gledatelji izlazili iz kina i, oduševljeni velebnom Kleopatrom Josepha L. Mankiewicza, saznavali što se dogodilo u Dallasu.

Ne čudi stoga da baš tada nastaje i ona slavna sintagma Jana Kotta, kojom je opisao kazališnu smrt Antonija i Kleopatre a koja je sad ponovno lebdjela kako nad tragičnim završetkom vjerojatno najvećeg filma svih vremena tako i nad tužnim krajem stvarne povijesti: "Svi veliki su otišli. I svijet je postao plitak."

Taj plitki svijet kao da se više nikad nije oporavio od gubitka vjere u bajke. Bajka stvarnog života zauvijek će nestati onog trena kada Jackie Kennedy upita svećenika: "Je li Bog bio i u metku koji je raznio lubanju moga muža?" Zbog toga će neutaživa želja za bajkom bujati sve do dan danas kad se pojavio još jedan povijesni film koji nam nastoji utažiti tu žeđ.

La La Land redatelja Damiena Chazellea pokazuje dvoje vrlo nesretnih ljudi. On (Ryan Gosling), nesretni jazz pijanist prisiljen na vrtnim zabavama svirati hitove osamdesetih, i ona (Emma Stone), glumica koju redovito odbijaju na audicijama. Ipak, oboje se napajaju čarolijom filma, glazbe i pokreta pa utjehu nalaze u vremenu kada je bajka još bila moguća – u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća.

Postoje, naime, filmovi koji kao cjelina baš i ne odišu nečim posebnim, no ako se koncentrirate na jednu sekvencu, iz nje kao da se rascvate genijalnost ostatka filma. La La Land je upravo takav. Do sekvence u Griffith Observatoryju to je ljupki film, no nakon nje on postaje velik film. On, naime, odvede nju na projekciju Buntovnika bez razloga. Oboje gledaju film, suptilno se draškajući krajičcima prstiju, dok platnom vlada James Dean. Nakon toga odvede ju u spomenutu zvjezdarnicu i tada započne najčarobniji dio filma. Oboje najprije pjevaju, a zatim i plešu među konstelacijama evocirajući usput i Katherine Grayson, i Cyd Charisse i Genea Kelleyja, ali i Woodyja Allena.

Iskustvo gledanja ove sekvence nadilazi bilo što što bih mogao napisati o njoj pa ako mi je ikad bilo drago da živimo u doba internetskih videoklipova od maksimalno desetak minuta (a nije), znam da će ubrzo baš ta sekvenca skupljati višemilijunske klikove.

La La Land ponudio nam je kino iskustvo u onom pradavnom sovjetskom avangardnom smislu. Taj je film naše kino oko i vizualne senzacije koje zbog njega proživimo zaista ga izdvajaju od ostalih i anticipiraju pregršt nadolazećih Oscara.

Pedesete su godine, inače, vrijeme kada se kinoplatnom, ali i ulicama, šeću filmski bogovi: Bella Darvi sa svojom mačkicom, James Dean spomenutom zvjezdarnicom, a Marilyn Monroe uz otvor podzemne željeznice. Samo desetljeće kasnije svi će oni biti mrtvi. Bella Darvi prošetat će scenografskim ulicama staroegipatske Tebe, James Dean snimit će svoju posljednju reklamu – o sigurnosti u prometu – a Marilyn Monroe okupat će se posljednji put – naga – u bazenu. Čovjek kojem je pjevala "Sretan rođendan, g. predsjedniče" također će mahnuti ljudima posljednji put. Svi će veliki otići. Svijet i filmovi postat će plitki.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo