MICHAL BREGANT U ZAGREBU

PIŠE NENAD POLIMAC Kako je moguće da Česi imaju tako uzoran filmski arhiv, a Hrvati jedan od najanemičnijih u Europi?

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 09.05.2018. u 09:32

Zagreb, 040518.
Gajeva ulica.
Michael Bregant, direktor ceskog nacionalnog filmskog arhiva
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
Damjan Tadić / CROPIX

 

Glavni događaj u nezavisnoj kino mreži u svibnju svakako je revija klasičnih čeških komedija koje su već počele obilaziti Hrvatsku, Oscarom nagrađeni “Strogo kontrolirani vlakovi” Jiŕija Menzela, veliki međunarodni hit nedavno preminulog Miloša Formana “Ljubavi jedne plavuše” te subverzivni humorni horor Juraja Herza “Spaljivač leševa” ili “Kremator”.

Posebno je važno da je na zagrebačku premijeru ciklusa došao Michal Bregant, direktor češkog Nacionalnog filmskog arhiva, jedne od deset najstarijih i najvećih takvih institucija na svijetu. Da imamo suvislu kulturnu politiku, zadržali bismo gospodina Breganta (rođen je 1964. u Pragu) bar na nekoliko mjeseci i iscijedili sva njegova znanja: kako je moguće da Česi imaju tako uzoran i propulzivan filmski arhiv, a Hrvati jedan od najanemičnijih u Europi?

Velika investicija

Paradoks je tim veći što Bregant vrlo dobro govori hrvatski. “Moj djed i baka su odavde, tu su živjeli četrdeset godina, a zatim su se preselili u Prag. Nikad nisu naučili češki kako spada, tako da sam kao dječak zahvaljujući njima počeo nabadati hrvatski. Tek kad sam počeo učiti njemački, shvatio sam da taj agramerski ima zapravo gomilu tuđica, poput escajga, koje sam ja smatrao autentičnim hrvatskim riječima.”

Bregant je posebno ponosan na novoizgrađeni deponij za pohranu filmova na četiri kata u koji stane 100 milijuna metara filmske vrpce: bila je to velika investicija koju je spremno potpomogla država, jer se film tamo smatra jednim od najvažnijih kulturnih dobara. Po Bregantu, zapravo i najvažnije, jer najlakše komunicira s međunarodnom publikom.

Zato se i toliko trude da svoje kolekcije prezentiraju u svijetu: imali su retrospektivu češkog filma u Nacionalnoj galeriji u Washingtonu, a poseban publicitet u Americi osigurao im je program “Ekstaza i ironija: Češki film 1927.-1943” održan u MOMA-i, Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, gdje je naglasak bio na stvaralaštvu Gustava Machatýja, autora kontroverznih filmova “Erotikon” sa slovenskom zvijezdom Itom Rinom i “Ekstaza” s budućom holivudskom ikonom Hedy Lamar i našim Zvonimirom Rogozom, te Alexandera Sashe Hammida, bliskog suradnika legende eksperimentalnog filma Maye Deren (“Mreže popodneva”) i dobitnika Oscara za kratki igrani film “Biti živ!”.

Spominjem mu da je Hrvatska kinoteka u sastavu Hrvatskog državnog arhiva, ne želi to komentirati jer ne zna puno o toj situaciji, ali smatra da film i dokumenti nemaju puno zajedničkog. “Film se nipošto ne smije zatvarati u granice jednog naroda, jezika i kulture, on je međunarodna stvar.” Češki nacionalni arhiv ima vrlo bogatu knjižnicu, čija je najvažnija ostvarenja prebacio na internet, da budu svima dostupni, ali unatoč tome čitaonica im je dobro posjećena, jer mnogi radije vole dodir papira. Za razliku od Hrvatske kinoteke, oni imaju i svoje vlastito kino Ponrepo, ima samo 110 mjesta, ali ni njih nije bilo lako ispuniti s klasičnim filmskim repertoarom.

“Dolazilo bi deset-dvadeset posjetitelja, pretežno starije dobi, no onda smo izveli zaokret, modernizirali program i posjet se trostruko povećao, posebno kad smo otvorili kafić u kojem je publika mogla boraviti između pojedinih projekcija. Mi smo posljednje kino u Pragu koje prikazuje filmove na 35mm vrpci, takvo je 80 posto repertoara.” Po tome su u trendu s onim američkim kinima i autorima koji se klone digitalizacije i preferiraju dobru staru filmsku vrpcu.

Hrvati bi još štošta mogli naučiti od Čeha, ponajprije o odnosu prema filmskoj baštini. Dok u nas nekadašnji filmski producenti još uvijek raspolažu filmovima koji su snimljeni i restauriraju se državnim novcem, u Češkoj je cjelokupna filmska građa nastala do 1964. odmah pripala Nacionalnom filmskom arhivu, a filmovima nastalima od 1965. pa do sloma komunizma raspolagao je fond za kinematografiju. Od 2015. arhiv je preuzeo i njih, brine se za njihovo očuvanje, restauraciju i distribuciju. Pritom ima i vrlo dobra blu ray i DVD izdanja: dječji filmovi se odlično prodaju, ali je u filmove kao što je kultni znanstveno-fantastični “Ikaria X-B 1” iz 1963. ili igrani prvijenac Miloša Formana “Crni Petar” uloženo puno više truda, tu ima dosta posebnih dodataka pa i audio komentara.

Vrijedan materijal

Nedavno su dobili vrijedan materijal, snimku procesa Rudolfu Slanskom, generalnom tajniku čehoslovačke komunističke partije, u trajanju od pet sati, kutije s filmskim negativom dotad uopće nisu bile otvarane, a dobili su i audiozapis na kojem su bila zabilježena sva saslušanja u trajanju od tjedan dana. Slanski je bio žrtva staljinističkog potkazivanja i obješen je 1952. Kad su 1953. htjeli prionuti na izradu dokumentarca, Staljin je umro, ali i tadašnji čehoslovački premijer Klement Gottwald: potrebe za takvim filmom više nije bilo, no materijal je strogo zaštićen od javnosti, jer je kompromitirao neke od političara koji su poslije obavljali važne funkcije u državi.

Razmišlja li o reviji filmova koje su Česi snimali u Hrvatskoj a Hrvati (i pripadnici drugih jugoslavenskih republika) u Čehoslovačkoj? Zvonimir Rogoz je tridesetih godina bio velika zvijezda u toj zemlji, a praški studio Barrandov koristili su Veljko Bulajić (“Atentat u Sarajevu”) i Dušan Vukotić (“Gosti iz galaksije”). Osim toga, neko je vrijeme bio dekan poznate praške akademije FAMU, gdje su studirali neki od najpoznatijih hrvatskih i jugoslavenskih redatelja. “Svakako. Ponosan sam na etiketu praška škola jer je ona postala međunarodno poznata. Kad bi se sastavio jedan takav program, nazvao bih ga festivalom. Siguran sam da bi bilo jako puno gledatelja i u Zagrebu i u Pragu.”

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo