Šteta je što se David Lynch i njegov autor Mark Frost nisu odlučili za realistični pristup kakav su iskazali u većem dijelu posljednje epizode nove serije obnovljenih “Twin Peaksa”.
Štošta vas je ranije odbijalo. Recimo, nadrealističke scene u tzv. Crnoj loži s geometrijski dizajniranim podom uokvirenim jarko crvenim zavjesama: u njima je govor glumaca iskrivljen pa su namjerno dodali podnaslove kako bi naglasili efekt začudnosti. Još kad bi se pojavilo sintetičko drvo i nazvalo se rukom, imali ste dojam da gledate nekakvu parodiju a ne proizvod s umjetničkim pretenzijama. Još je gori bio nesklad u glumačkim nastupima.
Najbolja scena
Sve je bilo raštimano u prizorima u kojima sam Lynch igra šefa FBI-a Gordona Colea: taj tip slabo čuje pa nosi aparat za pojačivač sluha, stoga govori preglasno što nerijetko stvara komični efekt: primjereno tome, glumci koji su s njim u sceni moraju se pritajiti kako tvorac čitavog tog cirkusa ne bi ispao suviše bedast. Kad se tome pridodaju replike kao što su “Živimo u snu”, “Ja nisam ja” i tome slično, možete shvatiti zašto su novi “Twin Peaksi” ne malom broju gledatelja najpretencioznija televizijska ludorija godine.
U toj posljednjoj epizodi, nakon obaveznog prenemaganja u Crnoj loži, ali srećom vrlo kratkog, agent FBI-a Dale Cooper (napokon je povratio svijest, provevši veći dio kao agent osiguranja Dougie Jones) najprije ima dugu, vizualno rafiniranu scenu seksa s bivšom suradnicom Diane (ta se u prethodnim sezonama nije pojavljivala, kao ni u filmu “Twin Peaks: Vatro, hodaj sa mnom”, na nju se samo referiralo), ujutro zatiče samo njezinu oproštajnu poruku u kojoj ih ona apostrofira drugačijim imenima, zatim odlazi u motel pokraj teksaškog grada Odessa gdje zaštiti tamošnju konobaricu od mjesnih huligana i dobije adresu njezine kolegice, uvjeren da je upravo to zagonetna Laura Palmer.
Racionalno je nemoguće objasniti zašto Cooper traži djevojku koja se na samom početku serije iz 1990. pojavila mrtva, zamotana u plastični pokrov, međutim, time Lynch i Frost svojoj kreaciji pokušavaju dati izvjestan nadreligiozni smisao. Cooper kuca na vrata navodne Palmerice, otvara mu ih neka žena koja tvrdi da se zove Carrie Page (obje igra ista glumica, Sheryl Lee), ne odbija njegovu ponudi da zajedno odu u Twin Peaks, gdje bi se ona možda sjetila svoga pravog podrijetla, želi što prije napustiti Odessu, i to s razlogom, jer je u njezinoj sobi tip prostrijeljene glave. Kako? Zašto? Naučili ste već da se takva pitanja u ovoj seriji ne postavljaju.
Putovanje automobilom do Twin Peaksa (mora da to traje stotinama kilometara, država Washington je beskrajno udaljena) ujedno je i najbolja scena u čitavoj novoj seriji. Odigrava se noću, Cooper i navodna Laura jedva da prozbore koju riječ, isprva im se učini da ih prati neki automobil, ali to se ne pokaže točnim. Opet samo šutnja, imate dojam da traje satima, sve dok ne stignu u Twin Peaks, gdje nema razrješenja nego samo novih zagonetki.
Osma epizoda
Drugačije nije ni moglo. Lynch i Frost odlučili su nakon 25 godina nastaviti ono što su započeli puno ranije, unatoč tome što se gledanost druge sezone sunovratila (kako i ne bi, kada su fabule pojedinih epizoda postaje sve besmislenije) i što je film “Twin Peaks: Vatro, hodaj sa mnom”, koji je trebao zaokružiti zbivanja, primljen sa izrazitom odbojnošću.
Znakovito, nova sezona vezala se upravo na tu prezrenu drugu sezonu i film, kao da su umjetnici htjeli poručiti da je njihova riječ zadnja, to što trabunjaju kritičari i njima nesklona publika uopće nije važno. Nisu to baš napravili kako spada, svijet je i dalje podijeljen u one koji mrze i koji obožavaju “Twin Peaks”, ali je fascinantno da je taj zakučasti proizvod u Americi na svim platformama pratilo oko dva milijuna gledatelja (izvorni odjek bio je puno skromniji, za izvornog emitiranja pred televizorom se u prosjeku zateklo 250-300 tisuća gledatelja) i da kanal Showtime tvrdi da je serija financijski uspješna, unatoč tome što nije baš bila jeftina (snimalo se na desetak lokacija, s bar 200 glumaca i skupim specijalnim efektima). Poklonici su zbilja morali imati dobre živce kad su izdržali osmu epizodu, koju se može najblaže opisati kao fantazmagoriju, s vizualnim ekstravagancijama prema kojima je likovna rapsodija u finalu Kubrickove “Odiseje u svemiru” vrlo suzdržan komadić filma.
Pitanja bez odgovora
Lynch i Frost natrpali su čitavu sezonu pitanjima bez odgovora, kojima će se njima skloni blogeri baviti narednih godina. Kako reče Monica Bellucci, koja u 14. epizodi igra samu sebe: “Mi smo poput sanjara koji sanja i onda živi u svom snu. Ali tko je sanjar?” Tek naputak za istraživanje: u jednoj od epizoda pojavljuje se ulomak iz “Bulevara sumraka”, zato što je Gordon Cole (Lynchov šef FBI-a) sićušni epizodni lik iz tog filma.
Neobična je blizina smrti kojom je prožeta čitava sezona. Catherine E. Coulson (Dama s kladom) oprostila se od gledatelja u 15. epizodi i potom umrla od raka. Miguel Ferrer umro je početkom ove godine kada je serija već bila završena, a u jednom flash-backu se pojavio David Bowie: on je imao epizodu u “Vatro, hodaj sa mnom”, pristao je nastupiti i u ovoj sezoni, ali je već bio teško bolestan. 25-godišnja pauza mnogima nije naštetila, Kyle MacLachlan izgleda svježe kao i u prvim epizodama originalne serije, međutim, mnogima bi bilo bolje da uopće nisu prihvatili angažman.
Čime će se Lynch baviti dalje? Od filma se oprostio prije više od deset godina negledljivim trosatnim “Unutarnjim carstvom”, a nakon ovog “Twin Peaksa” teško da će se opet okušavati na televiziji.
U dokumentarcu “David: Lynch: Život kao umjetnost“ predstavio se kao likovni umjetnik, što je možda moguća perspektiva, ali mu radovi nisu još na takvoj cijeni da bi mu osigurali prihode kakve je imao na filmu i televiziji. Možda je to zagonetka koja traži prave odgovore, a ne serija “Twin Peaks”.