Godine 1947. Siegfried Kracauer objavio je iznimno utjecajnu knjigu “Od Caligarija do Hitlera: psihološka povijest njemačkog filma”. Mentor mladog Theodora W. Adorna, kritičar utjecajnog lista Frankfurter Zeitung, 1933. je napustio Njemačku i emigrirao u Pariz da bi 1941. stigao u Ameriku, tamo je isprva radio u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti i zahvaljujući stipendijama Guggenheim i Rockefeller bacio se na dodatno proučavanje kinematografije Weimarske republike (1918.-1933.) te napisao spomenuti rad.
Njegov naslov sumira glavnu tezu, da je slavni “Kabinet doktora Caligarija” Roberta Wienea iz 1920., ekspresionistički horor u kojem naslovni junak manipulira ludim mjesečarom Cesareom, najavio budućnost Njemačke, kasnije naslućenu i u svim važnijim ostvarenjima, od “Dr. Mabusea”, “Nibelunga” i “Metropolisa” Fritza Langa do “Fausta” F.W. Murnaua.
Bila je to vrlo prijemčiva teza, koja je prije spadala u domenu sociologije kulture nego u ozbiljnu povijest filma, danas je zadržala relevantnost, pa ne čudi što je Rüdiger Suchsland po Kracuerovoj knjizi naslovio svoj vrlo zapaženi cjelovečernji dokumentarni film “Od Caligarija do Hitlera: njemački film u doba masa”, svojevrsni pregled uspona i pada weimarske kinematografije. Film se prikazuje danas uvečer u kinu Tuškanac, u sklopu Festivala tolerancije, i vrijedi ga vidjeti ponajprije zbog obilja fascinantnih ulomaka iz danas teško dostupnih ostvarenja.
Kriminalci i luđaci dolaze
Redatelj se samo djelomično držao Kracauera, nesumnjivo Langov “Ubojica M” (1931.) i “Testament dr. Mabusea” (1933.) zorno najavljuju da će kriminalci i luđaci uskoro zavladati Njemačkom, međutim, weimarsko filmsko razdoblje bilo je puno bogatije da bi se samo svelo na zloslutna proročanstva. Manje je poznato da je kinematografija velike europske države, koju su naizmjence mučili inflacija i nezaposlenost, bila zapravo druga po snazi na svijetu, odmah iza Hollywooda.
Tamo su još ranih 20-ih eksperimentirali sa zvučnim filmom, koji će Amerikanci tek 1927. pretvoriti u svjetsku senzaciju, legendarni arhitekt Hans Poelzig bio je scenograf na spoju horora i filma katastrofe “Golem” (1920.), a kasnije čuveni atomski fizičar Werner von Braun surađivao je na Langovom ZF filmu “Žena na Mjesecu”. Premda nije ispunio financijska očekivanja i drastično je skraćen nakon premijere u siječnju 1927., “Metropolis” je bio sukus najmodernijeg što je tada nudila svjetska kinematografija, pa ne čudi njegova kasnija reputacija, a Berlin je mnogima tih godina bio fascinantnija metropola od New Yorka.
Studio Babelsberg u kojem su nastajala tada najprestižnija njemačka filmska ostvarenja nije ni po čemu zaostajao za holivudskim. Naravno, sjajni njemački filmaši poput Ernsta Lubitscha već su tada emigrirali u Ameriku jer su im nudili povoljnije ugovore, no i Amerikanci su dolazili u Berlin. Tako je G.W. Pabst, koji se proslavio “Ulicom bez radosti”, povjerio glavne uloge u filmovima “Dnevnik izgubljene” i “Pandorina kutija” kultnoj glumici Louise Brooks: takve intrigantne likove nije imala prilike tumačiti u američkim filmovima. Josef von Sternberg rođen je u Beču, ali je filmsku karijeru počeo u Hollywoodu, da bi se vratio u Europu na poziv genijalnog producenta Ericha Pommera (“Kabinet dr. Caligarija”, “Metropolis”) i snimio u Babelsbergu prvi njemački zvučni film “Plavi anđeo”. Uspjeh je bio golem, glavna glumica Marlene Dietrich bila je već poznato ime, ali sada je postala zvijezda, a kako Von Sternberg nije želio daljnje angažmane, zaputio se opet u Hollywood i sa sobom poveo svoju muzu, koja je u Americi redizajnirana u konkurenticu Grete Garbo.
Demonski ekran
Rüdiger Suchland naizmjence je spajao povijest Weimarske republike i njezine kinematografije, a uz Kracauera vrlo često spominje i povjesničarku filma Lotte Eisner, također Židovku: njezin “Demonski ekran” podjednako je važna knjiga kao i ona Kracauerova, dolaskom Hitlera na vlast preselila se u Pariz i kasnije radila u Francuskoj kinoteci, blisko surađujući s predanim filmofilom Henryjem Langloisom. Nju su smatrali drugom majkom novog njemačkog filma, kad je Werner Herzog čuo da je teško bolesna, prepješačio je put od Berlina do Pariza kao svojevrsnu akciju ohrabrenja svojoj mentorici, a Wim Wenders posvetio joj je Zlatnu palmu koju je dobio za “Paris, Texas”.
Jedan od sugovornika u filmu je i veliki njemački redatelj Volker Schlöndorff, on je 50-ih studirao u Parizu, a film Weimarske republike otkrio je zapravo u Francuskoj kinoteci: u to doba u Njemačkoj nije bilo institucije koja bi na taj način sustavno predstavljala vlastitu filmsku povijest. Po njegovu sudu, ta je kinematografija otkrila sve najvažnije žanrove, od horora i egzotičnog povijesnog filma do znanstvene fantastike i urbanog krimića.
I ne samo to, kad pogledate ulomke iz nekih plesnih koreografija čak i za nijeme filmove, shvatite da je to bila inspiracija za kralja holivudskih mjuzikla Busbyja Berkleyja. Weimarski film je stvorio i neorealizam, dostatno je pogledati ulomke iz filma “Ljudi nedjeljom” iz 1930. na kojem su, između ostalih, surađivali Robert Siodmak, Billy Wilder, Edgar G. Ulmer i vizionarski direktor fotografije Eugen Schüfftan. Redatelj im se vraća u nekoliko navrata, jer uistinu izgledaju nevjerojatno moderno, bliži su Godardu i Rohmeru nego De Sici i Rosselliniju, no to nije i jedini film takvog usmjerenja. Drugi važan sugovornik je Fatih Akin, također ugledni njemački redatelj ali turskih korijena, njemu se najviše sviđaju upravo ti stari njemački filmovi neorealističkog štiha: posebno izdvaja film “Braća” iz 1929. u režiji Wernera Hochbauma, koji će poslije u sličnom stilu napraviti krimić “Racija u St. Pauliju” (1932.).
Koketiranje s tajkunom
Fascinantan je i ulomak iz “Gospođice Else” Paula Czinnera u kojoj kasnije slavna Elisabeth Bergner igra djevojku prisiljenu na koketiranje s neuglednim tajkunom: dužina kadrova i rafinirani dizajn podsjećaju na filmove Antonionija i Resnaisa.
Je li baš sve moralo završiti kao u “Testamentu doktora Mabusea”, s ludim psihijatrima i zločinačkim organizacijama? Suchland pokazuje ulomak iz polusatnog redateljskog debija Eugenea Schüfftana “U plavom”, u kojem sve vrvi od razdraganosti i realizma, snimljenog neposredno ranije. I to je bila Njemačka, samo što ju je Treći Reich potpuno zasjenio.
Weimarski film predstavljao je jedno od najplodnijih razdoblja u povijesti kinematografije. Da bi se pokazali svi njegovi aduti trebala bi mini serija iz nekoliko jednosatnih nastavaka, no dok netko to ne napravi, i ovaj cjelovečernji dokumentarac ima neprocjenjivo značenje.
...
Kako bismo novi Jutarnji.hr učinili još boljim, bržim i modernijim, tijekom perioda transformacije do 6. svibnja paralelno ćete ga moći pratiti na dvije adrese – stari portal nalazi se na adresi Jutarnji.hr, a novi na novi.Jutarnji.hr.
Na novom se portalu promjene događaju svaki dan stoga popunite upitnik na dnu stranice ili kliknite na link i napišite nam svoje mišljenje kako bismo portal što bolje prilagodili upravo vama!