Prvo izdanje “Pravednika” obećavalo je vrlo dobru franšizu. Bez obzira na to što je u filmu promijenio boju kože, junak kultne serije iz druge polovice osamdesetih (na žalost, nikad je nismo gledali na našim malim ekranima, no tko je htio mogao je poslije ispraviti propust na DVD-u) koji primjereno naslovu pomaže običnim ljudima tamo gdje policija i sud zakažu dobio je odličnog tumača u Denzelu Washingtonu.
Njegova mirnoća podsjećala je na onu Edwarda Woodwarda u seriji, a posao u supermarketu za željezariju stvarao je privid da je u pitanju nekakav šljaker iz susjedstva, a ne vrhunski špijun i ratni veteran koji se povukao iz službe nakon profesionalnih razočaranja. Woodward je bio otmjenog podrijetla, živio rafinirano, dok mu je Washington bio čista suprotnost, ali u oba slučaja to su bili tipovi na koje ste se mogli osloniti.
“Pravednik 2” ne počinje obećavajuće. Robert McCall - tako se zove protagonist i u seriji i u filmu - u vlaku je koji je četiri sata udaljen od Istanbula, prerušen je u muslimanskog svećenika i nalazi se u bar-restoranu kakav imaju samo skupi vlakovi. Ispada je tu da bi zaprijetio lokalnom moćniku koji je mimo zakona zadržao kćer svoje bivše žene Amerikanke. Takvi tajkuni obično imaju oko sebe zaštitare, što je i sada slučaj, no McCallu takvi štemeri nikad nisu problem. On ih premlati bez problema i gadno prestraši moćnika, što je u redu u takvoj vrsti filma, ali nešto drugo nije. Vlak je pun turskih oznaka, međutim, te su se scene lako dale napraviti i pokraj Zagreba. Mogli su nam pokazati bar malo turske metropole, tek da nas uvjere da ne simuliraju lokacije.
Prvi “Pravednik” imao je efektnu priču u kojoj je McCall štitio maloljetnu rusku prostitutku od njezinih mafijaških sunarodnjaka, naveliko infiltriranih u Americi. Nije puno od nje skretao, klonio se nizanja izdvojenih dramskih vinjeta, što je čest slučaj u serijama, a “dvojka” se odlučila upravo za takav postupak. Uvodna scena završila je tako što je kći vraćena majci, junak je sada vozač luksuznih taksija sa stalnom klijentelom, a jedan od njih je stari Židov koji uporno traži sestru od koje je razdvojen u doba holokausta.
Kao da to nije dostatno za zaplet, u priču se uplete i mladi umjetnik problematične prošlost koji je za povoljnu cijenu spreman oličiti nagrđene zidove McCallova susjedstva. To je, međutim, tek početak, jer se radnja premješta u Bruxelles (ovaj put su uistinu snimali tamo) gdje je junakova dobra znanica, također špijunka (i u prvom filmu glumila ju je Melissa Leo), drastično ubijena. Ispada da je krivac za njezinu smrt McCallov bivši kolega (Pedro Pascal iz serija “Igre prijestolja” i “Narcos”), a zahvaljujući čudima moderne tehnike “pravednik” će vrlo brzo ustanoviti što se dogodilo.
I ovaj je film režirao Washingtonov česti suradnik Antoine Fuqua, njegov vizualni prosede opet je suveren, ali scenarist Richard Wenk ovaj put je zakazao, a ne bi škodilo ni da su odabrali malo bolje glumce za uloge negativaca. Završnica koja se odigrava u opustjelom gradiću pod olujom također je linija manjeg otpora, jer je lakše snimati bez statista, samo s majstorima specijalnih efekata. Bit će šteta ukoliko zbog ovakvih gafova ostanemo bez “Pravednika 3”: Washingtonu odlično pristaje ova uloga i rado bismo ga još koji put gledali kao Roberta McCalla.