PIŠE JURICA PAVIČIĆ

PREDATOR: EVOLUCIJA Triler u kojem ni sekunde ne strepimo, film o jezivim bićima kojih se ni najmanje ne bojimo i akcijski film bez akcijske završnice

YouTube

 

Izvorni “Predator” redatelja Johna McTiernana iz 1987. bio je, a i ostao, jedan od nekoliko ključnih klasika novožanrovskog filma 80-ih. Uz Cameronova “Terminatora” (1984.) i “Aliena” Ridleyja Scotta (1979.), “Predator” spada u filmove koji su oblikovali ukus filmske kritike 80-ih, ali i oblikovali kanon postmodernističkog akcijskog filma.

Taj visoki status danas je možda i razumljiviji nego što je bio tada. Dok su suvremeni akcijski filmovi - čak i više nego 80-ih - pretrpani, neuredni i napadni, Mc Tiernanov “Predator” bio je akcijski triler s naglaskom na riječ triler. Temeljio se na gradnji tenzije, odgodi i iščekivanju, vješto je prikrivao vlastiti žanr te odgađao ukazanje naslovne zlopogleđe sve do samog finala. Umjesto horror vacuija treštećih atrakcija, “Predator” je svirao komorni koncert na vašim živcima.

Svemirska bitka

Druga dva novožanrovska klasika te epohe, “Alien” i “Terminator”, urodila su dugovječnim serijalima unutar kojih su snimljeni neki izvrsni filmovi. Njihovi redatelji - Cameron i R. Scott - ostvarili su poslije duge, uspješne karijere i postali stupovi Hollywooda. “Predator” i njegov autor nisu bili te sreće. Premda je u svoje vrijeme smatran najdarovitijim novožanrovskim autorom, McTiernan nakon sredine 90-ih praktički nije imao karijeru, čemu su kumovali i privatni problemi: nekoć slavni režiser, među ostalim, zbog ilegalnog prisluškivanja završio je u zatvoru, a potom i bankrotirao. Njegov najslavniji film također nije imao bajan naknadni život. “Predator” je također generirao serijal, no činili su ga listom osrednji filmovi ni po čemu usporedivi s originalom.

 

Taj dojam neće se promijeniti ni nakon četvrtog dijela serijala, “Predator: evolucija”, koji upravo igra u kinima. Kao redatelj potpisuje ga Shane Black, čovjek koji je u izvornom “Predatoru” sudjelovao kao epizodni glumac te koji je istih tih 80-ih bio scenaristička zvijezda. Tijekom te zlatne epohe akcijskog filma Black je potpisao zlatnu listu hitova kao što su “Smrtonosno oružje”, “Posljednji akcijski junak” ili “The Last Boy Scout”. Nakon što je i sam u 2000-ima upao u profesionalnu rupu, Black se nanovo vratio, sada kao režiser neujednačene filmografije.

Ako biste očekivali da “Predator: evolucija”, poput dičnog preteče, bude film odgađanja, tenzije i slutnje - početak će vas odmah razuvjeriti. Blackov film počinje groznom scenom svemirske bitke s lošom kompjutorskom grafikom i bombastičnom glazbom u stilu Johna Williamsa. Glavnu prijetnju filma - Predatora - vidimo doslovno u drugoj minuti. Negdje u petoj kreće prvi obračun ljudi i svemirca, koji završi tako da se snajperist američke vojske (Boyd Holbrook) domogao Predatorova oklopa i pripadajućih tehničkih divota. Tu opremu on paketom iz Južne Amerike pošalje doma u mali američki gradić.

Spielbergov stil

Oko tih svemirskih gadgeta razvit će se zaplet idućih sat i pol filma, zaplet koji uključuje čak dvije suprotstavljene frakcije svemiraca te niz ljudskih likova: samog snajperista, njegova sina genijalnog autista (Jacob Tremblay), doktoricu biologije (Olivia Munn), barem jednu zločestu federalnu agenciju, te niz likova veterana odbjeglih s vojne psihijatrije. Ta hrpa “munjenih” na koncu se udruži s familijom McKenna i pobijedi kako svemirskog zlikovca, tako i zločestu saveznu državu.

'Predator: evolucija'

 

Sve to skupa pritom ostavlja kudikamo manje predatorovski dojam, a kudikamo više spilbergovski. Sve je tu do kosti Spielberg: i tradicionalna obitelj u krizi, i samotno dijete kao moralno srce filma, i lik dobrog svemirca koji želi pomoći ljudskoj vrsti, i kult mirnog američkog gradića, i nepovjerenje prema sistemu/državi, i obnova obitelji kroz akcijski otpor.

Kad se zna da je Black svoje zlatno scenarističko razdoblje imao 80-ih, ne treba se čuditi da u “Predatoru: evoluciji” sve ostavlja dojam kao da je film snimljen 1986. Sve osim specijalnih efekata. Oni, naime, ostavljaju dojam kao da su načinjeni 1996.: izgledaju jeftino i vizualno neatraktivno, pretrpavaju film, a umjesto da podvuku iluzionistički efekt, stalno nas podsjećaju na crtić.

Zanimljivi likovi

Nije sve u “Predatoru” loše. U filmu se vidi da je Black stari scenaristički rutiner. Zna raspisati scenu i dijalog, povremeno kreira zanimljive sporedne likove, zna povezati akciju i humor te graditi provodne dosjetke. Šarmantan dio filma je i politički korektna afirmacija autizma koji u “Predatoru” nije bolest ili hendikep, nego “iduća faza evolucije”.

Ono što, međutim, novom “Predatoru” suštinski fali je stvarni žanrovski efekt. To je triler u kojem ni sekunde ne strepimo, film o jezivim bićima kojih se ni najmanje ne bojimo te akcijski film bez prave, efektne akcijske završnice. Ikonografski, ideološki i žanrovski, “Predator: evolucija” debelo je staromodan film, u kojem se vidi da se nije pomaknuo mentalno iz sredine 80-ih. Istodobno, on je od suvremenog akcijskog spektakla preuzeo upravo ono što je bilo poželjno izbjeći: ovisnost o CGI-ju, motivsku pretrpanost, fabularno gomilanje i nehaj prema dramaturgiji.

Izdvajamo