Novi Pixarov crtić “Coco i velika tajna” nije dobio promociju kakvu zaslužuje. Naime, prije dva dana John Lasseter, šef združenih animiranih odjela Pixara i Disneyja, objavio je da odlazi na šestomjesečni odmor i prigodno se oprostio od djelatnika. To je i prvi “kapitalac” koji je pao u borbi protiv seksualnog zlostavljanja u Hollywoodu, ovo sve dosad bili su nekoć moćni tipovi čiji su vrhunci u karijeri odavno prošli, no Lasseter je nešto drugo: ne samo da je pokrenuo revoluciju u animaciji upotrebom kompjutora sredinom 90-ih nego je i nakon fuzije Pixara i Disneyja zaslužan što se potonja kompanija trgnula i ponovno počela praviti sjajne i vrlo uspješne crtiće: “Ledeno kraljevstvo” je ponajbolji dokaz za to. Njega baš nisu tužili za silovanje, ali je neprestano pipkao kolegice tako da nijedna od njih nije htjela biti blizu njega za konferencijskim stolom. Ukoliko sve ostane samo na tome, Pixar i Disney će nekako pregrmjeti tih pola godine: u protivnom, bit će nevolja.
“Coco i velika tajna” najbolji je primjer što sve Pixar može kad ne igra na sigurno. Polazna premisa je politički vrlo korektna, radnje crtića sve se više premještaju izvan uobičajenih lokacija, ovaj put je poprište zbivanja Meksiko, koji američki krimići koriste uglavnom za priče o narko kartelima i bizarnim zločinima, međutim, ovdje je slučaj posve drukčiji: zemlja s one strane Rio Grandea sada mami toplinom, koloritom i prijaznošću stanovnika. Ipak, ništa tu nije na prvu loptu, jer je u središtu tradicionalni meksički praznik Dan mrtvih sa svojim posebnim ritualima: pokojnicima se instaliraju posebni oltari, na njima su njihove fotografije ali i hrana u kojoj su nekoć uživali.
Coco i velika tajna - trailer from 2i Film on Vimeo.
Mali junak filma Miguel ima poseban problem, u njegovoj obitelji nešto ne štima jer mu je daleki predak, talentirani glazbenik, nestao bez traga i napustio ženu i kćerkicu (curica se zvala Coco, odatle i naslov filma). Otada se nitko više u toj kući ne smije baviti glazbom, svi samo izrađuju cipele, a to posebno pogađa Miguela koji bi radije svirao gitaru negoli postao postolar. Stjecajem okolnosti i magije, on dospije u svijet mrtvih i tako rasvjetljava obiteljsku tajnu. Taj dio je i najzanimljiviji, jer odjednom imate dojam da gledate nekakav crtić Tima Burtona, posvuda su kosturi, samo što nisu tako jezivi kao u “Mrtvoj nevjesti” ili “Noćnoj mori uoči Božića”. Pixarovci su se vrlo dobro snašli u tom izazovu, mrtvaci su gotovo simpatični, njihovo klepetanje kostima i batrganje lubanjama koje se raspadaju tjeraju vas na smijeh, a Miguel se u to onostrano carstvo spretno uklapa.
Film je prekrasno animiran, koristi nekoliko vizualnih prosedea, ima i klasične animacije crteža, a nekoliko spektakularnih scena koncerata napravljeno je u najboljoj Pixarovoj maniri. Vješte su izmjene crno-bijelih umetaka sa starih televizora i punog kolora, kao i skakanje između etnografije i punokrvne melodrame. Igra se tu po rubu dozvoljenog za standarde crtića za najširu publiku, no granica se nikad ne prekorači. Film je režirao Lee Unkrich, zaslužan za “Priču o igračkama 3”, pomogao mu je koredatelj Adrian Molina, no taj neobični koncept odobrio je upravo Lasseter, genijalac koji je smatrao da mu je sve dozvoljeno. Bit će šteta ukoliko se nikad ne vrati s prinudnog odmora.