Veljko Bulajić zasigurno nije pogriješio kada je za svoj partizanski spektakl “Bitka na Neretvi” (1969.) angažirao čak dvije sovjetske zvijezde, legendarnog Sergeja Bondarčuka i mladog Olega Vidova.
Potonji je igrao tifusara, imao je puno zajedničkih scena s Milenom Dravić, i ostavio odličan dojam. Bio je već poznat i u čitavoj Europi, nastupao u koprodukcijama, a 70-ih je postao najpopularniji sovjetski glumac zahvaljujući lokalnom vesternu “Jahač bez glave” (preko 300 milijuna gledatelja) i melodrami “Moskva, ljubavi moja”.
Zbog duge plave kose i plavih očiju doimao se iznimno moderno, ali se usprkos slavi u domovini osjećao stegnuto, jer mu nisu dozvoljavali da režira i bira projekte kako mu se prohtije.
Prigodom boravka u Jugoslaviji 1985. zatražio je američki politički azil i završio u Kaliforniji, tamo su ga prozvali “sovjetskim Robertom Redfordom”, iako su njih dvojica - osim donekle izgleda - imali malo zajedničkog. Kako je već počela “perestrojka”, Vidov je zdušno podržavao Mihajla Gorbačova, ali je ostao u Americi i glumio sporedne uloge u filmovima kao što su “Crveno usijanje” s Arnoldom Schwarzeneggerom i “13 dana” s Kevinom Costnerom, a često je nastupao i na televiziji.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, njegova kompanija otkupila je arhivu sovjetskih crtića Sojuzmultfilma, mnoge od njih restaurirala, i poslije preprodala biznismenu Ališeru Usmanovu.
Umro je u ponedjeljak u Los Angelesu, od komplikacija nakon što je obolio od raka, mjesec dana prije 74. rođendana.