“Malo se sprdate s mojom strukom, povjesničarima umjetnosti”, govorim Miloradu Krstiću, slikaru i redatelju čiji je film “Ruben Brandt, kolekcionar” prikazan na ovogodišnjem Animafestu.
“Ne toliko s vama koliko s medijem performansa. Kao što je Hitchcock rekao, život nije komad isječaka. Očekujem da balet, kazalište i sl. imaju neku dramu, ritam, uvod, zaplet, kulminaciju. U performansu autori, imam osjećaj, sjede i očekuju da je dovoljno da se pojave i da ih netko promatra”, pomalo provokativno počinje razgovor.
No ima i kvalitetnih performansa, očekivano odgovaram, a Krstić na to kaže: “Možda ja nisam imao sreće da nisam gledao dovoljno dobre. Za sebe znam da sam oduvijek fasciniran slikom i crtežom.”
Milorad Krstić za sebe će reći da je srednjoeuropski umjetnik. Rođen u Dornberku u Sloveniji 1952., diplomirao je pravo na Sveučilištu u Novom Sadu, na umjetnost se odlučuje nakon studija. Od 1989. živi i radi u Budimpešti. Bavi se slikarstvom, crtežom, kiparstvom, dokumentarnim filmom, scenografijom, fotografijom. Njegov kratki animirani film “My Baby Left Me” donio mu je Srebrnog medvjeda 1995. na Filmskom festivalu u Berlinu.
Tri elementa
“Ruben Brandt, kolekcionar” njegov je prvi dugometražni film. Naslovni je protagonist Ruben Brandt, slavni psihoterapeut, prisiljen uz pomoć suradnika ukrasti trinaest slika iz slavnih svjetskih muzeja i privatnih zbirki kako bi spriječio stravične noćne more od kojih pati uslijed subliminalnih poruka koje je primao u djetinjstvu, od oca koji je na njemu vršio psihološke eksperimente. U tim noćnim morama znamenite svjetske slike ga proganjaju.
Glavni protagonist u jednom trenutku tako izgovara “umjetnost je ključ problemima uma”. U pratnji četvero pacijenata on i njegova banda kradljivaca redovito s velikim uspjehom napadaju muzeje kao što su Louvre, Tate, Uffizi, Ermitaž, MoMA, i svakodnevno su u vijestima, no nitko ih ne može uloviti. Među svojim klijentima, hakerima i lopovima koji se pokušavaju nositi sa svojom ovisnošću o zločinu, Brandt je odabrao njih četvero kako bi mu pomogli da ukrade radove i tako ga spase od noćnih mora. Među odabranima su kleptomanka Mimi, tjelohranitelj slavnih Bye-Bye Joe, kompjuterski genij Fernando i pljačkaš banaka Membrano Bruno.
Nitko ne zna tko su oni, počinju ih u medijima nazivati kolekcionarom. Kolekcionar ubrzo postaje najtraženiji zločinac na svijetu. Gangsteri i lovci na glave love ih po cijelom svijetu kako nagrada za hvatanje raste i približava se stotini milijuna dolara. Kartel osiguravajućih društava povjerava Mikeu Kowalskom, privatnom detektivu i vodećem stručnjaku za krađu umjetnina, da riješi slučaj...
O filmu su pisali mnogi međunarodni mediji, Rolling Stone, Variety, većinom su pozitivne kritike, jedino je kritičar The New York Timesa imao neke zamjerke. No našem sugovorniku to ne smeta: “Meni je sasvim jasno, ako netko ne voli gledati utrke, da mu je tri minute filma utrke po Parizu previše. No, s moje je strane to posveta filmovima koje volim”, kaže.
Brandt je kombinacija imena Petera Paula Rubensa i Rembrandta van Rijna. Tri su elementa u filmu, slikarski, triler i psihološki: “Ja sam, prije svega, slikar i želio sam napraviti film o slikama. Znao sam da priča mora biti ispripovijedana tako da je publika može pratiti sat i pol, i triler se činio kao dobar medij za to. Treći je element psihologija. Ruben ne krade radi novca ili prestiža, nego zbog noćnih mora.”
Botticellijeva Venera
Djela Picassa, Velasqueza, Botticellija... Kako je birao umjetnine koje su progonile psihoterapeuta, po kojem ključu? “Nisam želio da Rubena progone zombiji ili čudovišta, primjerice protagonisti slika Francisca Goye ili Hieronymusa Boscha. Više su me zanimale suprotnosti. Da za njim ide mlada, nevina infantkinja Margarita, rad Diega Velasqueza, koju sam pretvorio u progonitelja, ili prelijepa Botticellijeva Venera koja se pretvara u hobotnicu iz noćne more.”
Posebno mu je, kaže, bilo zanimljivo raditi lik Elvisa Presleya s pištoljem u ruci, po djelu Andyja Warhola: “I inače jako volim rad Warhola. U ovom se slučaju dobro uklopilo u film u smislu dupliranja karaktera. Konačno, i u filmu se radi o dvostrukoj ličnosti. Kowalski koji Rubena na kraju hvata za ruku zapravo je njegova podsvijest.” Krađa u Muzeju Hermitage u Sankt Peterburgu, moglo se pročitati u medijima, hommage je pak Ejzenštejnovu “Oktobru”. Protagonist se penje po stepenicama, na istoj lokaciji i sceni iz “Oktobra”, prikazan je iz istih kuteva kamere.
Redateljevi su omiljeni pravci u umjetnosti dada, nadrealizam, njemački ekspresionizam i pop art. Likovi su inspirirani kubizmom i dadaizmom. A finale je na izložbi pop arta u Tokiju.
Glavnog je protagonista, zapravo, zeznuo njegov otac, kako kaže naš sugovornik: “Napravio je nešto što se ne bi smjelo raditi. Talent za umjetnost, znanost, muziku ne mogu se silom ugraditi u mozak. Otac koji je bio znanstvenik i izvodio eksperimente u doba Hladnog rata u Istočnoj Njemačkoj razvio je podsvjesni program ubacivanja dvadeset i pete sličice koja je sakrivena, ne vidi se, ali se urezuje u mozak. Otac je toliko bio zagrižen da je eksperimente nastavio raditi kod kuće. Želio je od sina napraviti čuvenog umjetnika. Smatrao je da ako mu se u mozak ugrade Manet, Picasso i umjetnici tog kalibra, da će postati genij. Međutim, Ruben je postao psihoterapeut, a ono što je na njemu izvodio njegov otac vratilo mu se poput bumeranga.”
Moć umjetnosti
Priča, moglo bi se reći, da polazi od ideje da umjetnost ima silnu moć nad nekim. Rubena kroz život vodi fiksacija na te slike. No, kako govori naš sugovornik, on je želio svoju ljubav prema umjetnosti i slikama na ovaj način podijeliti sa svojim publikom, a pogotovo, “mlađim generacijama, za koje sam pretpostavio da bi bilo dosadno da im se obraćam poput likovnog kritičara, da im pokažem samo muzeje. One koji uživaju u dobroj akciji, u trilerima, moglo bi privući.
Film bi, zapravo, mogao biti o bilo čemu drugom što drži moć nad Rubenom. No ja sam se želio koncentrirati na svoju ljubav prema umjetnosti i zato ona preuzima moć. Ruben je prisiljen krasti, slike se vraćaju poput zombija i progone ga, a kako je riječ o vodećim muzejima svijeta i krađama koje su zaredale, svagdje je to udarna vijest”.
Krstić na filmu radi niz godina, prva mu je ideja pala na pamet još 2010. godine, a godinu dana poslije, kad je imao samostalnu izložbu u Kunsthalleu u Budimpešti, nastavio ju je razrađivati. Neke su ideje, govori, kasnije i prerađene: “Imao sam na početku i neku edukativnu ideju, no očistili smo film od didaktičkog, išli smo drugim putem.”