Casey Affleck, lanjski dobitnik Oscara za glavnu ulogu u filmu “Manchester by the Sea”, nije se pojavio na ovogodišnjoj svečanosti i tradicionalno predao nagradu najboljoj glumici. Uvrijeđen je zbog napisa da je seksualno zlostavljao dvije članice filmske ekipe na snimanju pseudodokumentarca “Još sam ovdje” iz 2010., koji se bavio kreativnim mijenama njegova prijatelja Joaquina Phoenixa: nije to baš bilo bez vraga, jer je s njima postigao nagodbu bez sudskog procesa, no njegova odluka da ne dođe na Oscare je neopoziva. Ionako mu se nije svidjelo to što lani Reese Witherspoon nije pljeskala njegovu odličju jer ga je smatrala zlostavljačem žena.
Prošlogodišnja dodjela Oscara završila je debaklom jer su Faye Dunaway i Warren Beatty pobjednikom proglasili “La La Land” da bi se nekoliko trenutaka kasnije ustanovilo da su dobili pogrešnu kuvertu i da je zapravo trijumfirala “Mjesečina”. Bio je to tek uvod u sezonu koja je obilovala skandalima: producent Harvey Weinstein optužen je za napastovanje nekoliko desetaka žena još od kraja sedamdesetih i po hitnom postupku izbačen iz članstva Američke akademije filmskih znanosti i umjetnosti.
Korekcija nepoćudnosti
Nije to bila tek minorna korekcija nepoćudnosti, Weinstein je kao šef Miramaxa dirigirao Oscarima tijekom devedesetih i početkom novog milenija i radikalan potez bio bi natjerati sve one kojima je pomogao da dođu do te nagrade da je i vrate.
Slično bi se moglo zahtijevati i od glumca Kevina Spaceyja, dvostrukog dobitnika Oscara, kojeg su optuživali da je zlostavljao maloljetnike. Gabriel Byrne čak je otkrio da je snimanje filma “Privedite osumnjičene”, za koji je glumac nagrađen za najbolju sporednu ulogu, prekinuto na dva dana, jer se Spacey nabacivao dečkima u filmskoj ekipi. Za razliku od Weinsteina, on nije izbačen iz Američke akademije, javno se pokajao i priznao da je gay, što LGBT zajednica baš i nije dočekala kao dobar potez, ali je kompanija Netflix s njim prekinula suradnju i otpisala ga iz serije “Kuća od karata”, kao i agencija za zastupanje talenata CAA. Čak ga je Ridley Scott uklonio iz svog novog filma “Sav novac svijeta” i na brzinu zamijenio Christopherom Plummerom: luckast potez koji je nagrađen nominacijom za Oscara velikom kanadskom glumcu. Usput, opet su se raspirila govorkanja da je u “Vrtlogu života”, za koju je Spacey dobio svog drugog Oscara, igrao tipa zaluđenog tinejdžericom, no metaforično je zapravo riječ bila o dječaku.
Kevin Spacey
Sporna eutanazija
Paul Haggis dobio je Oscara za “Fatalnu nesreću”, bila je to prilično kontroverzna odluka jer se apsolutnim favoritom smatrala “Planina Brokeback” Anga Leeja, no minus joj je bio to što se bavila gay romansom dvojice kauboja (Jake Gyllenhaal i pokojni Heath Ledger). Nakon “Mjesečine” glasači Američke akademije više ne zaziru od gay tema, međutim, bilo je to prije više od desetljeća, kad su vrijedili drugačiji standardi: “Fatalna nesreća” dobila je nagradu za najbolji film i scenarij, a Ang Lee se zadovoljio Oscarom za najbolju režiju. Haggis je nešto ranije dobio Oscara za najbolji scenarij za film Clinta Eastwooda “Djevojka od milijun dolara”, što također nije prošlo bez kontroverzi, jer u završnici izvrše eutanaziju nad junakinjom koja više nije u stanju boksati: reagirale su udruge paraplegičara, ali bez osobitih rezultata. Haggis je trenutačno u središtu pozornosti iz drugih razloga: novinarka Haleigh Breest optužila ga je da ju je silovao u svom stanu 2013., proces se čini komičan jer ona tuži njega a on nju, ali je dostatno provokativan da se za njega zainteresiraju aktivistice pokreta MeeToo i Time’s Up.
One su se već oglasile u vezi sa slučajem Woodyja Allena, kojeg usvojena kći Dylan optužuje da ju je seksualno zlostavljao kad je imala sedam godina. Za njih je mlada žena netko kome treba vjerovati, no Allenov usvojeni sin Moses nije tog mišljenja: on smatra da je njegovu polusestru podjarila Allenova bivša partnerica Mia Farrow i opisuje ju kao zločestu diktatoricu, gnjevnu što ju je veliki filmski autor ostavio zbog njezine usvojene kćeri Soon-Yi Previn. Allen je ukupno osvojio četiri Oscara, dva za “Annie Hall” iz 1977. (za režiju i scenarij), koja je potukla “Ratove zvijezda” Georgea Lucasa i “Bliske susrete treće vrste” Stevena Spielberga, te po jedan za scenarije filmova “Hannah i njezine sestre” i “Ponoć u Parizu”. Po svoj prilici, on ipak ne bi trebao vratiti svoje Oscare.
Velik broj pritužbi na račun seksualnog zlostavljanja ima i Dustin Hoffman, neke od cura kojima se svojedobno nabacivao bile su maloljetne, ništa od svega toga još nije završilo sudskim procesom, a glumac se čak pojavio na talk showu Johna Olivera i trpio njegova zapitkivanja na račun tih optužbi. Nedavno ga je branio Liam Neeson, koji smatra da su se ženske prozivke pretvorile u svojevrsni lov na vještice, a u tom pogledu nije usamljen. Hoffman je u karijeri dobio dva Oscara, prvi za film “Kramer protiv Kramera”, a drugi za “Kišnog čovjeka”.
Dustin Hoffman
“Kramer protiv Kramera” je posebno zanimljiv jer se bavi junakom koga je ostavila žena (još mlada Meryl Streep, to je bio njezin prvi Oscar) i prepustila mu da se bakće s njihovim sinčićem. Roman Averyja Cormana po kojem je film snimljen još je provokativniji jer elaborira kako je ženi majčinstvo odjednom postalo prevelik teret i radije bi se bavila sobom nego sinom i mužem. Film Roberta Bentona to je donekle zagladio, priča je puno kompromisnije izložena, no u današnjem bujanju ženskih pokreta čak ni takvo što ne bi moglo biti snimljeno.
Cinkaroši
Suvremeni ženski prosvjedi donekle zamagljuju činjenicu da je bezbroj drugih razloga zbog kojih su neki vrlo slavni dobitnici Oscara itekako politički nepodobni. Na prvoj dodjeli te nagrade 1929. godine Oscara za umjetnički dojam dobilo je remek-djelo velikog njemačkog redatelja F. W. Murnaua “Zora”. Nije nikakva tajna da je Murnau bio gay, ali po današnjim standardima protiv njega bi se vodilo nekoliko procesa. Redatelj je poginuo u ožujku 1931. u prometnoj nesreći, a problem je bio to što je za vozača angažirao 14-godišnjeg Filipinca. Kenneth Anger, kultni eksperimentalni filmaš i autor trač bestselera “Hollywood Babylon”, prenio je govorkanja da su se u trenutku nesreće njih dvojica upustili u oralni seks.
“Zameo ih vjetar” iz 1939. i danas slovi kao jedan od najomiljenijih filmova svih vremena, dobio je osam Oscara i dugo bio na čelu top-liste najvećih hitova, no Afroamerikanci ga ne podnose jer ih prikazuje kao sluge i razbojnike, a romantizira pripadnike Ku Klux Klana. Clark Gable gotovo je napravio skandal kad je doznao da se njegova kolegica Hattie McDaniel, prva tamnoputa glumica nagrađena Oscarom, ne može pojaviti na svečanoj premijeri u Atlanti zbog boje kože. Treba li filmu oduzeti njegove nagrade? Jednom će i to pitanje doći na red.
Delikatan je i slučaj filma “Na dokovima New Yorka” iz 1954. Režirao ga je Elia Kazan, koji je osigurao holivudsku karijeru nakon što je dvije-tri godine ranije potkazao svoje bivše kolege komuniste Komisiji za antiameričku djelatnost, a i priča metaforički podvlači tu situaciju: junak (Marlon Brando) ustaje protiv terora gangstera na njujorškim dokovima i dobiva nadimak “cinkaroša”. Gangsteri su naravno poistovjećeni s komunistima. Kad je Kazan 1999. dobio Oscara za životno djelo, u dvorani je bilo i fućkanja, pogotovo članova Američke akademije koji su pedesete godine morali provesti na crnoj listi kao simpatizeri komunista.
Nije sve u političkim prijeporima. Glavnog Oscara 1996. dobio je povijesni spektakl Mela Gibsona “Hrabro srce”, koji je izazvao proteste LGBT zajednice, zbog scene u kojoj kralj Edward I (Patrick McGoohan) izbacuje kroz prozor ljubavnika svog sina, princa Edwarda (kasnije Edwarda II.). Gibson se pravdao da tako zahtijeva priča, međutim, otprije je bio poznat po homofobnim izjavama, a nije mu išla na ruku ni činjenica da je u toj sceni u kinu odjeknuo pljesak podrške akciji engleskog kralja. Danas se tako nešto zasigurno ne bi usudio snimiti.
Dobitnici Oscara ne moraju biti seksualni zlostavljači, ali mogu biti čisti grubijani. Russell Crowe izborio je 2001. Oscara za “Gladijatora” Ridleyja Scotta, a činilo se da će podvig ponoviti i sljedeće godine za film Rona Howarda “Genijalni um”, u kojem je glumio shizofreničnog matematičara Johna Nasha. Potonji je osvojio četiri Oscara, među ostalim za najbolji film, režiju i scenarij, no Crowe - uistinu sjajan u tom filmu - nije bio među nagrađenima. Razlog? Tijekom nominacija napravio je skandal u hotelu u kojem je odsjeo i gotovo ugušio recepcionara njegovim telefonom. O tome su se raspisali mediji i naškodili glumčevim šansama za osvajanje drugog Oscara.
Naposljetku, tu je vrlo kompleksan slučaj Harveyja Weinsteina. Otkad je s bratom Bobom devedesetih godina pretvorio poduzeće Miramax u bastion američkog nezavisnog filma, malo-pomalo počeo je diktirati tko će dobiti Oscara. Bi li “Piano” Jane Campion 1994. osvojio tri Oscara (za redateljičin scenarij, te uloge Holly Hunter i male Anne Paquin) da iza njega nije stajao tada već moćan Miramaxov marketinški pogon? Katkad nisu mogli protiv jačega: nadali su se da će njihov “Pakleni šund” osvojiti više nagrada od one za najbolji scenarij, međutim, “Forrest Gump” bio je preveliki hit da bi mu mogli parirati. Za utjehu, Tarantinov film pretvorio se u kulturni fenomen. Zato su za “Engleskog pacijenta” dobili čak devet Oscara, bez obzira što su u konkurenciji bili “Fargo” braće Coen i “Jerry Maguire” Camerona Crowea.
Cilj opravdava sredstvo?
Najveći podvig izveli su kad je njihov “Zaljubljeni Shakespeare” deklasirao apsolutnog favorita “Spašavanje vojnika Ryana” Stevena Spielberga. Jednu od nagrada dobila je i mlada glumica Gwyneth Paltrow, koja se poslije žalila da ju je Weinstein seksualno zlostavljao. Miramaxov posljednji trijumf bio je mjuzikl “Chicago”, 2003. dobio je šest glavnih Oscara, postigao je i veliki komercijalni uspjeh, ali su se braća Weinstein nakon dvije godine rastala sa svojom krovnom kompanijom Disney (problem je bio u kontroverznom dokumentarcu Michaela Moorea “Fahrenheit 9/11”) i osnovala vlastito poduzeće The Weinstein Company. Ono je i dalje produciralo Tarantinove filmove, ali su njihovu distribuciju preuzimali holivudski “majori”, u dva navrata je dobilo Oscara za najbolji film (“Kraljev govor”, “Artist”), no to nije bila ni sjena nekadašnjeg pogona.
Weinstein je nesumnjivo osoba koju bi trebalo krivično goniti, no i genijalan producent bez kojega bi novija povijest Hollywooda, a pogotovo Oscara, izgledala poprilično skromno. Navodno se ovogodišnja priredba uopće više neće baviti tim aspektom, izbjegavat će sumorne tonove na dodjeli Zlatnih globusa i forsirati zabavu, no filmska se umjetnost u međuvremenu poprilično politizirala i vidjet ćemo hoće li to biti moguće.