'ROCKETMAN'

PRVI SMO POGLEDALI FILM O ELTONU JOHNU Kako je alkoholičar s Edipovim kompleksom i apsolutnim sluhom postao zvijezda

Film prati tih prvih 30 godina Johnova života, ostavljajući nas s odjavnom špicom puno prije onog trenutka kad će John - ostarjeli narkoman i gej - u Westminsterskoj katedrali za princezu Dianu otpjevati “Candle in the Wind”

Muzička biografija kao filmski žanr ima u sebi ugrađen problem s kojim se kronično muči. Da bi, naime, filmska muzička biografija imala smisla, u filmu se mora čuti muzika. Za tu muziku netko ima autorska prava. A taj netko ili neki u pravilu su oni kojima bi se taj film trebao baviti.

Biografski film o piscu možete napraviti a da u načelu ne trebate copyright na njegova djela. Film o slikaru malo je teže napraviti a da ne pokažete ni jednu sliku, premda je Lech Majewski to pokušao s Basquiatom. Za biografski film o muzičaru ili muzičarima vam, međutim, kao neizbježni i nenadomjestivi začin treba njihova muzika. Samim tim, čovjek ili ljudi koji su tema muzičkog filma su ujedno i ljudi o kojima ovisi hoće li on biti snimljen. To znači da taj film on ili oni potpuno kontroliraju.

To je razlog zašto filmska industrija nije osobito sklona snimati filmove o živim glazbenicima. Kad glazbenik umre, njegov copyright pada u ruke desetina gladnih pirana koje će tu ostavštinu cuclati koliko mogu. No, sa živim glazbenicima problema je puno više, a raditi biografski film o njima najčešće znači raditi verziju njihova života za koju oni žele da je svijet vidi. To obično znači da će film biti asaniran i neopasan, bez vađenja crijeva i mračnih karakternih strana.

Kako to izgleda, imala je prilike vidjeti publika koja je gledala “Bohemian Rhapsody”. Taj sad već senzacionalno uspješan film zaradio je puno novca, obnovio queenomaniju i Queen vratio na radiopostaje. No, istodobno je bilo iritantno gledati kako se u filmskoj verziji povijest benda pretvorila u nekonfliktni ružičnjak, kako su iz jedne od najekscesnijih rock biografije nestali svi ekscesi i većina poroka te kako se život jedne od najvažnijih gay ikona stoljeća priča tako da se o homoseksualnosti jedva što natukne.

Autorizirana biografija

Ako muzički biografski filmovi u načelu imaju taj problem, onda je taj problem još višestruko uočljiviji u “Rocketmanu”, biografskom filmu o Eltonu Johnu koji je u četvrtak premijerno prikazan na canneskom festivalu. “Rocketman” nije samo film koji sadrži muziku Eltona Johna. “Rocketmana” je producirao studio “Rocket Film” koji je u glazbenikovom vlasništvu, producent filma David Furnish Johnov je višedesetljetni partner i suprug, tako da se za “Rocketmana” i doslovce može reći da je autorizirana biografija Eltona Johna. Biografija koja - za razliku od onih knjiških - nema pisca-duha i papirne korice, nego redatelja, scenarista i studijski budžet od 42 milijuna dolara. Budžet koji bi, jelte, trebalo vratiti, a za to vam treba štogod pikantno.

 

Elton John i David Furnish kao da su od početka bili svjesni tog problema. “Od samog početka”, rekao je John u jednom intervju, “znali smo da nećemo raditi neku uljepšanu verziju, nego da ćemo pokušati reci istinu.” Film po scenariju Leeja Halla i u režiji Darrena Fletchera doista počinje u tom duhu. Na samom početku filma, Elton John (Taron Egerton) trči hodnikom klinike odjeven u odijelo vraga koje je nosio na jednom od svojih koncerata na njujorškom Shea stadionu. Ulazi u sobu gdje se odvija seansa terapije o odvikavanju. Sjeda, skida dijaboličnu kacigu s glave i kaže: “Ja sam alkoholičar... i šopingholičar... ovisan o kokainu... i lijekovima za bol... i imam problem s travom”.

To je točka od koje se Hallov scenarij vraća u prošlost, i počinje pripovijedati Johnovu biografiju redom od odrastanja u londonskom buržujskom predgrađu Pinner, preko naglog uspjeha, fizičkog i psihičkog urušavanja, pa sve do trenutka kad izlazi iz “rehaba” obnovljen i počinje - tvrde nam na odjavnoj špici - živjeti trezveno i obiteljski. Film prati tih prvih 30 godina Johnova života, ostavljajući nas s odjavnom špicom puno prije onog trenutka kad će John- ostarjeli narkoman i gej - u Westminsterskoj katedrali za princezu Dianu otpjevati “Candle in the Wind”.

Čovjek kojeg znamo kao Eltona Johna rođen je kao Reginald Kenneth Dwight 1947. u londonskoj buržujskoj, pitomoj četvrti Pinner u obitelji oca civilnog zrakoplovca. Mali Reggie Dwight odrastao je daleko od oskudice, u srednjoklasnoj obitelji u kojoj se muzika puno slušala. Film (a to znači i sam Elton) to djetinjstvo - međutim - ne prikazuje sretno. Mali Reggie silno se trsio privući očevu naklonost, otac je bio hladan čovjek bez ljubavi, a majka sklona preljubima koji su naposljetku brak i skršili. Mali Reggie bio je - film nam tvrdi - mozartovski talent. Na uho je skidao najsloženije melodije, samouk je naučio svirati klavir, a praktički kao dijete dobio je stipendiju za Kraljevsku muzičku akademiju gdje ga je očekivala pijanistička karijera.

Aspirant - tekstopisac

Reggieja - međutim - vuče tada mlada, opasna zaraza - rock. Osniva bend, svira kao prateći muzičar na soul turnejama i obilazi uokolo diskografske kuće, savršeno svjestan da je u soulu teško uspjeti ako si buržujski bijeli engleski debeljko koji se zove Reginald. Popaljujući imena dvojice muzičara iz benda, kreira heteronim Elton John i pokušava diskografima prodati pjesme za koje nema stihove. Godine 1967., činovnik tvrtke Liberty Records tutnut će mu u ruke rukopise stihova aspiranta-tekstopisca kojemu je ime bilo Bernie Taupin. John je nazvao Taupina, našli su se u kafiću. Iz tog susreta izrodit će se 57 pjesama s “Top 40” liste i sedam uzastopnih najprodavanijih albuma na svijetu.

U Fletcherovom filmu, Taupina (Jamie Bell) prikazuje se kao jedinu postojanu mantinelu u prvom dijelu muzičareva života. John je imao oca koji ga je prezirao, mater s kojom se svađao, menadžere koji su ga potkradali, hetero-veze koje su služile kao krinka, te homoseksualne veze koje su završavale tako što bi pjevač ostao opljačkan i skršen. U svom tom emocionalnom, financijskom, kreativnom i ovisničkom metežu, Taupin je jedino čvrsto tlo, “brat kojeg John nije imao” čovjek koji je tu kad ti treba i koji ti saspe istinu u lice.

Taupin, međutim, nije u “Rocketmanu” samo lik. Na neki način, njegovi stihovi (kojima Eltonove pjesme inače puno duguju) su i paralelna scenaristička armatura filma. “Rocketman” u izvornoj zamisli scenarista Hilla, naime, nije uopće trebao biti biografski film. Inicijalno, film je trebao biti nešto poput “Mamma mije”: fikcionalni film u kojem će provodna nit biti stihovi i muzika Eltonovih songova, a zaplet će ih spajati kao crtice između točkica. Film je na koncu mutirao u “biopic”, no dio te izvorne zamisli je ostao. U ključnim dramskim i emocionalnim trenucima, likovi - najčešće sam Elton - po konvencijama mjuzikla počinju pjevati, a Taupinovi stihovi postaju interpretativni ključ za život čovjeka koji ih nije napisao - ali jest otpjevao.

Projekt “Rocketmana” navodno se razvijao dulje od desetljeća, tako da je kao inicijalna zamisao mnogo stariji od “Bohemian Rhapsody”. Tijekom tih desetak godina, na “Rocketmanu” se izmijenilo nekoliko (čak i uglednih) redatelja, i niz glumaca. Producenti su dugo tražili glumca koji nosi neku fizičku sličnost, ali i zna pjevati - jer su (krivo) mislili da publika neće htjeti gledati glumca koji samo otvara usta (“Bohemian Rhapsody” je dokazala oprečno). Na koncu, film je dopao u ruke razmjerno nepoznatom redatelju srednje generacije Dexteru Fletcheru. Kad je “Rocketman” već bio u poodmaklim pripremama, paralelni projekt “Bohemian Rhapsody” našao se u grdnim neprilikama kad se redatelj koji je počeo film - Bryan Singer - razljutio i nenajavljeno napustio set. Fletcher je tada uskočio u film i završio ga. Zapala ga je tako neobična ljudska situacija: kao redatelj je snimio najveći hit godine i apsolutni komercijalni trijumf, ali na tom filmu zbog sindikalnih pravila nije smio biti potpisan.

 

Sve po loju

Sada u “Rocketmanu” Fletchera prvi put vidimo kao redatelja mjuzikla koji je sam pripremao i razvijao, i to - treba reći - izgleda kudikamo bolje. Film je razigran, vizualno maštovit, prijelazi iz dramskog u pjevano su bešavni i domišljati. Film je - k tomu - bitno pošteniji prema svojoj temi i svijetu kojim se bavi.

Unatoč tome, “Rocketman” ima jedan problem koji teško razrješava. Sa svim svojim manama, “Bohemian Rhapsody” je film o životu koji je bio pun drama, koji je imao muke, teškoće, padove, i - na koncu- smrt. Ni uz najveći trud, takvog se dramskog mesa iz Eltona Johna i njegova života nije moglo izvući. “Rocketman” je u osnovi film o dječaku kojem je sve išlo po loju, koji je još kao dijete imao genijalni sluh, koji je već u 23. godini života bio milijunaš, da bi potom slijedila dosadna, monotona niska u kojoj se niže još hitova, još rekorda, još milijunskih naklada, još punih stadiona...

Onog časa kad su Hill i Fletcher razmrsili edipalne probleme malog Reggieja Dwighta, kad su psihoanalitički počešljali njegov odnos s ocem i pomirili ga s mamom, od tog časa se o Eltonu Johnu više nema ništa reći, jer se sve svodi samo na jedan dugi, monotoni ton bidermajerske idile. U dramaturgiji “Rocketmana”, kao i u dramaturgiji Eltonova života, nikako da se dogodi treći čin.

Tolstoj je jednom napisao da su sve sretne obitelji iste - a to znači nepodesne za pisca i dramatičara. Možda to ne vrijedi samo za obitelji. Možda vrijedi i za karijere.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo