Unatoč činjenici da gotovo i nema filma u kojem neki od likova ne pokazuje znakove psihopatologije (ponekad i glavni likovi, nosioci radnje i drame), psihijatrijski pacijent i njegovo liječenje rijetko se prikazuju na hrvatskom filmu, a i psihijatar je rijedak gost.
U knjizi “Psihijatrija i kinematografija” (1999) autori, američki psihijatar i psihoanalitičar Glen Gabbard i njegov brat, teoretičar kulture, književnosti i filma Krin, navode popis od oko 500 američkih filmova u kojima postoji dodir sa psihijatrijom, a i lik psihijatra značajan je za filmsku priču. Autori navode i tri klasična stereotipa prikaza lika psihijatra u holivudskom filmu: dr. Dippy (Budala), šarlatan i neznalica, dr. Evil (Zli), monstruozni psihopat i manipulator, te na koncu dr. Good (idealizirani savršeni liječnik). Noviji stereotipi mogli bi biti dr. Horny (Napaljeni) po modelu nekontroliranog psihoanalitičara u interpretaciji Dudleyja Moorea iz filma “Lovesick” (1983.), Marshalla Brickmana te možda i najčešći stereotip danas: dr. Wounded (Ranjeni), psihijatar i psihoterapeut koji je i sam traumatiziran i u osobnim krizama. Prvi takav lik prikazan je još 50-ih godina 20. stoljeća u drami “Paučina” (“Cobweb”, 1955.) Vincentea Minnellija u tumačenju Richarda Widmarka.
Od F00 do F99
Što se tiče područja psihopatologije prikazane na filmu, možemo reći da ima likova sviju dijagnoza od F00 do F99, ali da su psihopati, sociopati te borderline histerije apsolutne “zvijezde”, i to pretežito oni prvi, i to zato što su “filmični”, oni ne razmišljaju nego djeluju i oko njih je uvijek neka gužva pa je to dramatično. Isto tako i borderline histerije, “kraljice drame” interesantni su likovi jer teže uvijek biti u centru pažnje, uvijek su upleteni u neku erotizaciju, seksualnu ili ljubavnu dramu. Psihotici se viđaju najčešće u hororima jer je filmična, ali i zastrašujuća njihova iracionalnost. Poseban je slučaj tzv. višestruka (multipla) ličnost, psihopatološko stanje koje još izaziva prijepore koliko je to stvarno oboljenje, a koliko histerični fenomen upravo kreiran nesvjesnom imitacijom takvih karaktera s filma i televizije, čest je i popularan lik u trileru. Glumcima igranje više karaktera u jednom liku i transformacije jednog u drugi omogućava atraktivnu prezentaciju glumačke vještine i talenta.
A kod nas, koliko ima prikaza psihijatara, psihijatrijskih pacijenata i (psiho) terapija na filmu? Malo mi toga otprve pada na pamet. Film “Doktor ludosti” (2003.) Fadila Hadžića u kojem lik psihijatra tumači Pero Kvrgić vjerojatno je jedini gdje je psihijatar u glavnoj ulozi. U filmu Vinka Brešana “Maršal” (1999.) lik psihijatra kojeg tumači Vlatko Dulić važan je sporedni lik (modeliran je očito prema zloglasnom i legendarnom šibenskom psihijatru Jovanu Raškoviću), a glavni je lik u tumačenju Borisa Buzančića kronični psihotični paranoidni pacijent koji je umislio da je Tito. U kratkom filmu “Gdje pingvini lete” (2008.) redatelja Josipa Vujčića, Ljubomir Kerekeš glumi psihijatra psihoterapeuta u seansama s pacijentima, a drugdje ako su i prisutni likovi psihijatra i psihijatrijskog pacijenta, onda su zaista epizode. Tu su i “Projekcije” (2013.) Zrinka Ogreste, film u kojem je u jedinstvu mjesta i vremena prikazana jedna seansa grupnoanalitičke psihoterapije,
Možda je “glavni psihijatrijski glumac” u našoj kinematografiji bolnica Vrapče u kojoj su snimane neke scene, prema riječima njezina ravnatelja prof. dr. Vlade Jukića, u desetak hrvatskih filmova. U ovom mi trenutku padaju na pamet tek “Glembajevi” (1988.) Antuna Vrdoljaka te “Vis-à-vis” (2013.) Nevija Marasovića.
Također, treba navesti i franšizu izraelske TV serije “Betipul” (2005.), kod nas nazvane “Na terapiji” (2013.) u kojoj Elvis Bošnjak tumači glavnu rolu, psihologa psihoterapeuta Tomislava Vukova. Serija nije imala osobit odjek kod publike te se prestala snimati nakon prve sezone, a ni stručnjaci nisu bili baš zadovoljni viđenim.
Je li taj mali broj filmova zapravo proporcionalan u odnosu na američku kinematografiju, želimo li se na filmu prikazati kao “zdrava” nacija, pa nam nisu interesantni “pacijenti” kao glavni likovi, a ni njihovi liječnici, ili hrvatski filmski autori zbog nečega drugoga zaziru od prikazivanja duševnih bolesti i emocionalnih psiholoških poremećaja te njihova liječenja?
Medicinska šifra u naslovu
Možda je ono “političko”, kolektivno, historijsko bilo dramatičnije nego što su osobne, intimne, zdravstvene drame izvan ili tek rubno u kontekstu “političkog”. Poznato je da baš svaki psihički poremećaj, klasificiran u području F00-99 po Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB-10), ima svoju bio-psiho-socijalnu etiologiju, naravno u različitim omjerima. Čini se da je na filmu socijalna etiologija duševne patnje i nesreće znatno prevladavala nad biološkom i psihološkom, pa su počesto i likovi više bili tipovi (tipičnih žrtava politike i povijesti) nego psihopatološki iznijansirani karakteri. Filmska umjetnost i psihijatrija, a osobito psihoanaliza, bave se istom temom - ljudima i njihovim sudbinama, životnim pričama, krizama, pa i bolestima, naravno s različitim ciljem: jedni stvaranjem umjetničkog djela, a drugi liječenjem.
U novom filmu Arsena Antona Ostojića nastalom prema scenariju Hrvoja Sadarića, darovitog ne-profesionalca u filmskom biznisu, koji kao i naslov nosi medicinsku šifru za dijagnosticiranje shizofrenije, glavni je lik psihotični mladić Filip (glumi ga Filip Mayer) koji nakon što prestane s uzimanjem potrebne medikacije tone u psihotičnu epizodu s tragičnim posljedicama. Film je triler-horor-drama upravo ovim redoslijedom žanrovskih odrednica. Onom tko pogleda film bit će jasno da je ovdje redatelj ušao u popriličan rizik. I to s potpuno novim žanrom u kojem se u nedostatku vještine pričanja priče na filmu lako može skrenuti u banalnost, kao i s mladim, još neafirmiranim, ali silno talentiranim glumcima u naslovnim ulogama: Filipom Mayerom i Rominom Tonković, koji su igrali na ovom filmu nakon završene tek prve godine Akademije dramske umjetnosti.
Svaki se Arsenov film može žanrovski drukčije odrediti, a opet svi su izvrsni. Tajna je u tome što Arsen, koje se god teme prihvati, majstorski ispriča priču, a i likovi su mu psihološki duboki (imaju “nutrinu” karaktera, a ne samo “površinu” tipskog lika). Uostalom, jedini je ne samo hrvatski nego i svjetski redatelj čija su dva filma - “Ta divna splitska noć” (2004.) i “Halimin put” (2013.) - prikazana na Europskom psihoanalitičkom filmskom festivalu (2009. i 2013.) koji se održava bijenalno od 2001. u Britanskoj akademiji filmske i televizijske umjetnosti (BAFTA) u Londonu.
Otkad je film snimljen, nekoliko se sličnih, ali nažalost stvarnih priča našlo u crnim kronikama, uvijek uz gotovo unisono bijesne komentare “dežurnih mudraca” s novinskih internetskih portala usmjerene protiv “nemarnih i glupih” psihijatara koji “opasne luđake” puštaju iz ludnice i time ugrožavaju pučanstvo. Arsen je tu ušao u još jedan rizik: kako ne prikazati psihijatre u skladu s medijskim stereotipom kao nemarne šarlatane (karakter dr. Dippy naveden prije u tekstu) nego kao što u stvarnosti gotovo u potpunosti i jesu, brižni doktori koji svakodnevno obavljaju jedan vrlo specifičan i zahtjevan posao na dobrobit psihijatrijskih pacijenata koji zaista jesu jedna od najdiskriminiranijih društvenih skupina. U društvu koje silno promovira ljudska prava i antidiskriminacijsko ponašanje, psihijatrijski je pacijent na začelju skupine ugroženih, prije ga se percipira kao opasnog “monstruma, aliena”. “Hodajući na žici” između obiju opasnosti, da prikaže psihijatre kao nekompetentne, ali i duševnog bolesnika kao čudovište, Arsen je uspio ostati objektivan i neutralan, pričajući priču, a ne donoseći sudove i stavove, ne projicirajući vlastite ili pak kolektivne fantazije. Lik psihijatrice koju tumači Alma Prica uglavnom se ne pojavljuje na ekranu ili ako se pojavi, onda je zamagljen, čuje se jedino njezin glas dok razgovara s Filipom, na čijem licu miruje kamera. On čuje glasove, ima slušne halucinacije tipične za Sch, koji ga i navode na agresiju. I psihijatrica tako postaje tek jedan glas i za Filipa i za nas gledatelje.
Uloga videoigrica na filmu je u smislu paralelnog procesa Filipove psihotične dekompenzacije u kojima se nalazi vizualna interpretacija njegova trenutačnog psihičkog stanja. Uslijed bolesti pomalo i on postaje poput robota bez osjećaja ili lik iz “pucačkih” videoigrica. Film time otvara i pitanje uloge nasilnih videoigara u epidemiji nasilja među tinejdžerima na koje još nema definitivnog odgovora: potiče li nasilje u njima i nasilje u realitetu, ili pak obrnuto omogućuje pražnjenje agresivnih nagonskih poriva adolescenata u virtualitetu. Rekao bih da i u jednom i drugom ima istine jer virtualno nasilje potiče nasilje onih bolesnijih adolescenata: psihopata i psihotika dok kod onih zdravijih vjerojatno može biti spremnik za agresiju.
Remek-djelo psihijatrijskog filma
Na kraju, pitanje realističnosti prikaza psihijatrijskih pacijenata na filmu. Kako bi to ispalo što uvjerljivije, redatelji su često tražili pomoć stručnih suradnika - psihijatara i psihoterapeuta. Osim klasičnog ekspresionističkog filma “Tajne duše” (1928.) G. W. Pabsta, koji je poznat kao prvi film u kojem je filmska kamera ušla u psihoanalitičku ordinaciju, gdje su unatoč Freudovu protivljenju psihoanalitičari Karl Abraham i Hans Sachs sudjelovali i na scenariju i u coachingu glumaca, prva takva suradnja u Hollywoodu je bila ona psihoanalitičarke May Romm i Alfreda Hitchcocka na filmu “Začarana” (1945.) s Gregoryjem Peckom i Ingrid Bergman. U remek-djelu “psihijatrijskog filma” “Letu iznad kukavičjeg gnijezda” (1975.) Miloša Formana glumci su u pripremi uloga zaista bili hospitalizirani na zatvorenom psihijatrijskom odjelu kako bi što uvjerljivije kreirali karaktere psihotičnih bolesnika. To je bilo žanrovski utemeljeno, a uvjerljivost svih likova psihotika, dotad neviđena na filmu, donosila je dodatnu vrijednost, ali i pridonosila destigmatizaciji duševnog bolesnika.
U “F20” nije se išlo na takav stupanj uvjerljivosti, nego se više poštivalo dramaturške zakonitosti žanra horor-trilera. Naime, moguće ja da i neki profesionalci primijete da je Filip naizgled “previše normalan” u prvom dijelu filma, ali to je namjerno napravljeno da se publici odmah ne “otkriju sve karte” te gradira napetost kroz slutnju horora koji će nastupiti. Uostalom, i kod Hitchcockova “Psiha” (1960.), Norman Bates (Anthony Perkins) je naizgled normalan, stidljiv mladić, a redatelj se uglavnom bavi likom neurotične Marion Crane (Janet Leigh). U filmu “Lilith” (1964.) Roberta Rossena, još jednom sjajnom, ali manje poznatom “psihijatrijskom filmu”, Jean Seberg gradi lik shizofrene Lilith, koju liječe u sanatoriju bez upotrebe antipsihotika, bez naglaska na izvanjskoj ekspresiji te više na kreaciji zloslutne unutarnje praznine i nedostatka emocija. Uostalom, i mnogi vidljivi tjelesni znakovi kojima možemo prepoznati psihotičnog bolesnika zapravo su nuspojave lijekova.
Sve u svemu, mišljenja sam da je rezultat “prikaza psihijatrije na filmu” u “F20” izvrstan i u duhu žanra te da je ovo nešto sasvim novo u hrvatskoj kinematografiji. Neka potakne i druge autore, redatelje i scenariste u nas da se hrabrije upuste u kreiranje psihopatoloških likova i njihovih odnosa s drugim licima, pa i njihovim doktorima. Glumci će zasigurno biti zahvalni jer će tako moći pokazati svu raskoš svojeg talenta, a i publika će biti zaintrigirana onim drukčijim i nepoznatim.
Nesvjesnim, iz kojega dolazi ludilo, pa i destrukcija, ali isto tako i kreacija.