Ovakav film mogao je snimiti samo netko blizak velikom dramatičaru Arthuru Milleru. Srećom, njegova kćerka Rebecca, inače supruga trostrukog oskarovca Daniela Day-Lewisa, poznata je redateljica i puna dva desetljeća prikupljala je materijal za dokumentarac o svom ocu.
Ponekad bi to bili pravi intervjui, sažeti na mjeru koja je njoj odgovarala, a još češće ulomci iz svakodnevice. Miller za tokarskim stolom, s pilom i blanjalom, tako opsjednut svojom vještinom da ga je kći morala pitati za razliku između stolarije i pisanja kazališnih komada. Obožavao je raditi u vrtu, uređivati travnjak i gredice, ali i igrati se s malom Rebeccom, koja je rođena 1962., u njegovom trećem braku s fotografkinjom Inge Morath. Mlađi sin Daniel samo je spomenut, on je rođen 1966. s Downovim sindromom i nedugo zatim institucionaliziran.
Delikatna tema
Miller je isprva izbjegavao govoriti o njemu, da bi se tek poslije zbližili, na inzistiranje Rebecce i njezina supruga: Daniel je bio delikatna obiteljska tema, a kad je Arthur naposljetku pristao pričati o njemu pred kamerom, Rebecca je odugovlačila. Film je mogao biti gotov još krajem devedesetih, međutim, ona nikako da se odluči koju vrstu pitanja da postavi ocu, koji je naposljetku umro 2005. i dio o hendikepiranom sinu nikad nije napravljen.
Opet joj je trebala distanca, nanizali su se novi projekti, sad je već bila majka dvoje djece i dokumentarac o Arthuru Milleru dovršen je tek prošle godine da bi premijeru imao prošlog rujna na Telluride Film Festivalu. HBO ga je emitirao u prosincu za američko tržište, a mi ćemo ga vidjeti sutra navečer na njihovom prvom programu, u terminu rezerviranom za dokumentarce.
Iako bi se po naslovu moglo naslutiti da je to film o Milleru piscu, to baš nije točno. Autorica je naprosto iskoristila očevu rečenicu u kojoj odgovara na pitanje novinara kako bi sebe definirao. Jednostavno je rekao: “Pisac”. U mnogim aspektima to je klasičan biografski film, doznajemo tko su mu bili roditelji, Isidore i Augusta Miller, razmjerno imućni njujorški Židovi čije se blagostanje zasnivalo na poslu s tekstilom. Krah Wall Streeta 1929. gotovo ih je uništio, mali Arthur morao je prodavati kruh kako bi pomogao obitelji, a taj dio posebno je zanimljiv zbog obilja fotografija iz tog razdoblja do kojih se domogla Rebecca.
Otac joj je studirao novinarstvo na sveučilištu u Michiganu, gdje se formirao kao pisac, dobio je čak i studentske nagrade za svoje prve komade, a 1940. oženio je Mary Slattery s kojom je imao dvoje djece. Iste godine na Broadwayu mu je izveden komad “Čovjek koji je imao svu sreću”, popraćen je očajnim recenzijama i skinut s programa nakon samo četiri izvedbe.
Marilyn Monroe
“Svi moji sinovi” iz 1947., a pogotovo “Smrt trgovačkog putnika”, premijerno izveden 1949., bili su nešto posve drugo, predstavili su ga kao novu veliku kazališnu zvijezdu: za oba komada dobio je najvažniju brodvejsku nagradu Tony.
1951. upoznao je mladu Marilyn Monroe pred kojom je tek bila velika karijera. Započeli su s dopisivanjem, Miller nije ni pomišljao na preljub, ipak je smatrao da je u sretnom braku, no postupno mu to više nije bilo dovoljno. Dok je radio na komadu “Pogled s mosta”, upravo su postavljali reklamu za film “Sedam godina vjernosti”, na kojoj Marilyn ventilacija iz podzemne željeznice podigne bijelu suknju, zatražio je razvod i 1956. sklopio novi brak.
Nije baš bio oduševljen publicitetom koji je pratio njegovu novu suprugu, ali je napisao scenarij za jedan od njezinih najboljih filmova, “Neprilagođeni” Johna Hustona, no krajem snimanja njihova veza je već bila pred krahom: ona je u Meksiku zatražila razvod zbog “nespojivosti karaktera”, a on se brzo utješio Austrijankom Inge Morath, koja je radila za Magnum i bila na snimanju “Neprilagođenih”. Ipak, bio je neugodno kosnut kad mu se bivša supruga 1962. predozirala pilulama za umirenje i napisao komad “Poslije pada” u kojem je u glavnoj junakinji Maggie teško bilo ne prepoznati Marilyn.
Burne pedesete
S Inge je napokon dobio ono za čim je žudio dok je bio u braku s najpoznatijom ženom na svijetu - pravo na privatnost. Mogao je zaboraviti burne pedesete, obilježene atmosferom “Crvenog straha”, kada je raskinuo prijateljstvo s Eliom Kazanom, jer je taj svjedočio pred Komisijom za antiameričku djelatnost i imenovao znance komunističkih i ljevičarskih nagnuća kako bi mogao nastaviti raditi u Hollywoodu.
Miller je na to razdoblje reagirao komadom “Vještice iz Salema” (njegov kasniji zet Daniel Day-Lewis igrao je glavnu ulogu u filmskoj ekranizaciji iz 1996.), čija se tema metaforički dotakla antikomunističke histerije. Ipak, 1956. i sam je morao pred spomenutu Komisiju jer mu je trebala putovnica zbog turneje s komadom “Pogled s mosta”: dogovor je bio da nikog neće morati imenovati, što i nije, ali dobio je blažu kaznu zatvora a putovnica mu je odbijena. Ta je odluka, međutim, preinačena dvije godine kasnije, kada Komisija više nije imala nikakvog utjecaja.
Zadnji uspjeh
Šezdesetih je četiri godine bio na čelu udruženja pisaca PEN International, ali mu je komad “Cijena”, premijerno izveden na Broadwayu 1968., bio i zadnji uspješan. Većina toga što je kasnije napisao ocijenjeno je kao slabo i demodirano, no njega to nije osobito pogodilo: ustrajno je pisao i dalje i imao svoj - istina dosta uzak - krug poklonika. Velika mu je zadovoljština bila što su se njegovi klasični komadi - pogotovo “Smrt trgovačkog putnika” i “Vještice iz Salema” – izvodili diljem svijeta i stekli novu popularnost.
Inge Morath umrla je 2002., Miller je isprva bio neutješan, no Rebecca ne spominje da se vrlo brzo vezao za slikaricu Agnes Barley, koja je imala 34 godine u trenutku njegove smrti, dok je njemu bilo 89 godina: naprosto nije mogao bez ženske potpore. Valjda je redateljici bilo neugodno baviti se tim aspektom očeve biografije.
O njemu u filmu govore najpoznatiji američki dramatičar Tony Kushner i veliki kazališni i filmski redatelj Mike Nichols (u međuvremenu je umro). Pojavljuju se još samo neki članovi obitelji, jer redateljičin je koncept bio da ne zaguši cjelinu sindromom “talking heads”: u prvom planu je morao biti njezin otac i to joj je i uspjelo.