Marie Colvin (1956-2012) bila je dugogodišnja ratna reporterka londonskog Sunday Timesa. Od 80-ih pa do smrti pisala je ratne reportaže s nebrojenih svjetskih bojišta, od Istočnog Timora do Kosova i Sirije. Colvin je imala reputaciju vrsnog stilista i empatičnog sugovornika, novinara koji - kako se govorilo - “ima moć da čitatelja navede da ga bude briga”. Bila je upečatljiva i izgledom: u Šri Lanki 2001. je u eksploziji izgubila oko, pa je nosila gusarski povez.
U samo godinu dana, snimljena su dva film o Colvin. Prvi od njih - “Kćeri sunca” - snimila je Francuskinja Eva Husson. Colvin - koju glumi Emmanuelle Bercot - u filmu je jedan od dva glavna lika, no nije to film o njoj, nego agitpropovska epopeja koja slavi kurdske žene-ratnice. Drugi film pravi je biografski film. Naslov mu je “A Private War” (Moj osobni rat), a potpisuje ga cijenjeni američki dokumentarist, ali igrani debitant Matthew Heineman.
“A Private War” prati posljednjih 12 godina novinarkina života. Film počinje incidentom na Šri Lanki, kad Colvin (Rosamund Pike) gubi oko u razmjeni vatre nakon što je izišla na liniju vatre s tamilskom patrolom. Film prati njeno izvještavanje iz Iraka i Libije, te završava pogibijom u sirijskom Homsu. Netom nakon što je poslala video iz opkoljenog grada, Colvin je poginula jer je zanemarila savjet i zadržala se predugo na mjestu pod granatama.
Film Colvinovu prikazuje kao profesionalnu sveticu-mučenicu. Ona ne poznaje strah, njen jedini cilj je da se čuje glas žrtava, ona “gleda sve to, da drugi ne bi morali”. Za svoj rad za čovječanstvo plaća visoku cijenu: ne samo fizičko sakaćenje, nego i teški PTSP i alkoholizam. Film Colvinovu pokazuje kao osobu koja je izvan bojišnice potpuno nefunkcionalna: loče, ne spava, promiskuitetna je, kadra je mjesecima ne napisati tekst.
Na bojišnici se - međutim - pretvara u adrenalinsku zvijer s instinktom da nađe priču i samoubilačkom odvažnošću koja joj je došla glave. “Moj privatni rat” - ukratko - priča o ženi koju tvorci filma doživljavaju kao neupitnu ikonu, a njeni demoni posljedica su žrtve za ideale. Ako to i jest tako, hagiografski pristup sigurno nije bio na korist filmu.
Drugi problem Heinemanova filma je njegova napadna politička jednodimenzionalnost. Tijekom većeg dijela filma, izvještavanje Colvinove svodi se na “patnje civila” i “zle vlade”. U drugom dijelu iz filma progovara novinarkina žestoka averzija prema dvama sekularnim arapskim diktatorima - Gadafiju i Asadu. Iz filma progovara srednjestrujaški NATO-ovsko-zapadni pogled na Siriju i Libiju, pogled koji je Colvin tekstovima pomogla formirati.
U međuvremenu, taj je pogled potpirio dva rata, a rijeke ljudske nesreće koje su ti ratovi prouzročili doplutale su do Kladuše i hotela Porin. Taj srednjestrujaški pogled posljednjih je godina barem doveden u pitanje. Film, međutim, ne propituje tu debatu, čak ne registrira da ona uopće postoji. U “A Private War” nemate uopće dojam da je Colvin politički novinar, niti da postoji nešto što se zove uređivačka politika.
Heinemanov je film redukcionistički, i u dramskom i u političkom smislu. No, nije bez vrlina. Umješno je napravljen, sporedni likovi su za ovu vrstu filma neočekivano zanimljivi, a Rosamund Pike odigrala je izvrsnu imitacijsku ulogu, onu vrstu uloge koja obično služi mužnji Oscara. Riječ je - ukratko - o filmu koji se sa zanimanjem gleda, ali iz kina nećete izići pametniji.