Luc Besson se još donedavno mogao dičiti s dva uspjeha koji rijetko idu zajedno. Kao redatelj, bio je cijenjeni tvorac popularnih klasika poput “Nikite”, “Leona” i “Petog elementa”. Kao poduzetnik, kreirao je moćnu tvrtku EuropaCorp, koja je nešto najbliže europskoj inačici holivudskog majors-studija. Ta su vremena prošla.
Krah skupog spektakla “Valerijan i tisuću planeta” ozbiljno je diskreditirao Bessona kao autora, a kao poslovnog čovjeka ga je uništio - EuropaCorp je trenutno u stečaju. U tim okolnostima Bessonu je očajnički trebao film koji bi pokazao da u svijeći još ima ulja. Da bi to postigao, podgrijao je nanovo jednom uspješnu formulu. Njegova “Anna” film je koji se može opisati kao reciklirana “Nikita” s prstohvatom “Lucy”. Junakinja filma je ruska ljepotica (Sasha Luss) koju KGB kao manekenku ubaci u parišku modnu agenciju. Karijera modela Anni služi kao krinka za naručene atentate.
No, kad shvati da je KGB ne kani odriješiti obveza, Anna počne plesti vlastitu urotu, lavirajući između ruskog mentora (Luke Evans), moskovske šefice (Helen Mirren) i američkog rivala (Murphy). Kao i najbolji Bessonovi filmovi, i “Anna” je postmodernistička eskapistička igrarija, film koji kreira vlastita pravila vjerojatnosti i funkcionira kao mitologija vlastitog fikcionalnog svijeta. Bessonovi filmovi obično su počivali na jakoj karizmatičnoj heroini, pa je i ovaj put tako.
Luss je dojmljiva, akcijske scene također. No, teškoću gledatelju predstavlja odveć zamršeni siže s puno retrospekcija, petlji i grananja. Iz filma se da nazrijeti zašto je Besson jednom bio kultni režiser. Ali, jednom su i njegovi filmovi bili bolji od “Anne”.