Golobradi momci, neki od njih još tinejdžeri, voze se autom put šume, idu u trening za rat, obučava ih paramilitaristička skupina Slovački branitelji (Slovenski branci).
Voze cestom uz koju u kolonama prolaze izbjeglice. “Go home Africa!”, izvikuje jedan od mladih Slovaka na engleskom, “ima ih više negoli Nijemaca kod Staljingrada”, komentiraju njih četvorica iz auta gledajući tu kolonu. “Ovo je kolonizacija”, “trebali smo ponijeti automatske puške”, “invazija”, zaključuju dečki na putu za vojnu obuku, prognoziraju rat u Europi komentirajući pokrivene žene…
To su neke od scena iz filma u “U slučaju rata” (Až přijde válka), češkog redatelja, inače novinara, Jana Geberta, koji se ovih dana (ponedjeljak, četvrtak i subota) prikazuje na ZagrebDoxu. Gebert je tri godine (od 2015. do 2018.) snimao paramilitarističku nacionalističku organizaciju Slovačke branitelje.
Osnivač pokreta
Film je premijerno prikazan na Berlinaleu. U Slovačkoj ga se još nije moglo vidjeti. “U slučaju rata” nastao je u hrvatsko-slovačkoj koprodukciji, producentica je Dana Budisavljević. Redatelj je s idejom za film sudjelovao na pitching forumu programa ZabrebDoxa 2016.
Slovačke branitelje osnovao je 2012. Peter Švrček, u to doba 20-godišnji student arheologije, okupio je dvije stotine starijih tinejdžera i mladića uglavnom iz obitelji srednje klase pod egidom pripreme i treniranja za obranu nacije, Slovaka, ali i Slavena općenito od razne vanjske ugroze. Njihov je cilj zaustaviti “invaziju” migranata, boriti se protiv “zla” i izliječiti “bolesno slovačko društvo”. Neke od krilatica koje ističu su “odanost je naša vrlina”, “stop islamizaciji Europe”, “Donbas revolucija”. Bizarno izgleda kad u uniformama, sa zastavama, smrtno ozbiljnih izraza, marširaju kroz polupust grad, uređenih fasada koji se doima sasvim zaspao, bezopasan, dosadnjikav.
Polažući zakletvu zaklinju se u slovačku krv. Prosječan broj godina članova je 22.
Porast populizma
Govoreći o motivima da snimi film, Gebert kaže: “Slovački branitelji predstavljaju vrh ledene sante, najvidljiviji dio problema čiji su korijeni duboko ukopani. Europa i Zapad danas se suočavaju s porastom populizma, pitanje slobode je ugroženo. Pokušao sam ispričati priču o ovom sukobu u društvu kroz paramilitarističku organizaciju, približiti se tome koliko sam mogao.”
Kako su mu dopustili snimati njihovu obuku, sastanke, marševe, privatne razgovore, snimati ih kod kuće? “Oni ne misle da je to što rade pogrešno, vjeruju da zapravo nema ništa što bi trebali skrivati. A i egu glavnog protagonista je godila pažnja, zanimanje kamere.”
Gebert kaže da ga je najviše iznenađivala - normalnost te nenormalne situacije. “Ti ljudi vode obične živote mladih ljudi srednje klase, u privatnom životu doimaju se kao prosječni ljudi koji se ne poklapaju sa stereotipnom slikom kako izgleda fašist stare škole. Meni je to važan znak da se društvo bitno promijenilo. Ono što je donedavno smatrano ekstremnim sad je mainstream, općeprihvaćeno. Vjerujem da kad obični ljudi krenu krivim putem, tad počinje ozbiljan problem. Dok sam ih snimao, puno su me puta iznenadili. Primjerice, kad su na jednom od njihovih sastanaka zaključili da zabranjuju izbore unutar organizacije i da će, umjesto izbora, vođa dobiti stalno mjesto lidera. Također i kad su odlučili članove ne zvati imenima već - brojevima. Imao sam dojam kao da im je Orwell napisao scenarij koji oni slijede u njihovom ponašanju...”
Atmosfera straha
Kako to da u Slovačkoj, zemlji koja se ne hrva s recesijom, u kojoj izbjeglica zapravo i nema, grupa poput ove ne samo da nikne već joj popularnost iz dana u dan raste? “Slovački branitelji su odgovor na atmosferu straha koji je, većinom, stvoren umjetno. Veliki je to poticaj nacionalističkim snagama i novim fašistima čuti da top političari koriste retoriku vrlo sličnu njihovoj. Taj je narativ postao mainstream, primjerice češki predsjednik Miloš Zeman je sasvim sigurno ekstremist, baš kao i ova slovačka paramilitaristička skupina. U Istočnoj Europi danas je duboka tjeskoba, strah od terorizma, migranata, povezano je to i s ratom u Ukrajini, Brexitom, krizom EU. Slovački branitelji osjećaju da je povijest na njihovoj strani, ohrabrila ih je pobjeda Trumpa i populista u Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj.”
Dok državne institucije žmire i šutke toleriraju Slovačke branitelje, njima se otvaraju vrata, čak i - škola. Kamera je zabilježila da Petar, obučen u vojnu uniformu, i okružen s nekolicinom Slovačkih branitelja, mlađoj djeci u školi drži predavanje o Slovacima i panslavizmu, a učitelji se raspituju bi li im dečki mogli organizirati kratki kamp za djecu od 15 do 18 godina.
“Slovenski branci imaju simpatizere po cijelom društvu. Ponekad ih nedovoljno informirani ravnatelji pozivaju u škole, jer zapravo ne znaju tko su oni. Drugi ih pak pozivaju jer imaju slične stavove. Službeno oni ne postoje, jedino na Facebooku. Mislim da dobivaju puno prešutnog odobravanja. Nitko ne poduzima ništa protiv njih, čak nema ni protesta građana zbog njihovih marširanja po ulicama. Zapravo dobivaju poruke da je ono što oni čine u redu. Film svjedoči tišinu, prešućivanje, tu atmosferu pasivnosti koja je oko njih”, kaže Gebert.