Ovo je jako dobra godina za Predraga Ličinu. Napokon je zimus u kina došao njegov prvi cjelovečernji igrani film “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”.
Ovaj žanrovski miš-maš u kinima je dobro prošao - film je do sada vidjelo nešto manje od 30.000 ljudi samo u Hrvatskoj. Potpuno neočekivano, ova zombi komedija obilato je nagrađena i na nedavno završenom Pulskom filmskom festivalu. Peđa, jer tako svi zovu Ličinu, je na festivalu dobio Brezu, nagradu za najboljeg debitanta, i to u 48. godini života!
“Nisam provjeravao, ali vjerujem da sam najstariji debitant koji je dobio tu nagradu”, priča raspoloženi Ličina podsjećajući kako je Pula prošla u sjeni bojkota članova Društva hrvatskih filmskih redatelja, nezadovoljnih načinom na koji funkcionira nacionalna filmska smotra, a pogotovo njezinim dugogodišnjim voditeljem Zlatkom Vidačkovićem.
Kontroverzni film
“Ipak sam se ušuljao u Arenu za vrijeme prikazivanja svog filma. Nisam želio propustiti tu atmosferu”, priča redatelj čiji je film, od trenutku kada mu je HAVC dodijelio sredstva, praćen kontroverzama. Raditi komediju o epidemiji koja Hrvate pretvara u zombije i od čega ih mogu spasiti samo čistokrvni Srbi po mnogo čemu je bilo rizično. Ne toliko zbog, na prvi pogled, provokativne teme, koliko zbog pitanja može li publika i u kojoj mjeri prihvatiti Ličinin specifični humor. “Da, toga me je zapravo i bilo najviše strah pa sam odahnuo kada sam vidio da se narod u kinu smije”, kaže.
Publika je tako u Puli “Posljednjem Srbinu...” dala vrlo solidnu ocjenu - čak 4,6, pa je zasjeo na treće mjesto, iza “Dnevnika Diane Budisavljević” i “F20”. Zlatne arene je Ličinin film dobio još za scenografiju, kostimografiju i masku, a Hristina Popović dobila je Arenu za najbolju glavnu žensku ulogu, za lik Hrvojke Horvat, hrvatske superheroine iz fiktivnog filmskog istoimenog hit-akcijskog serijala. To je već druga Zlatna arena za ovu izuzetnu srpsku glumicu; prvu je dobila za ulogu u hrvatskoj manjinskoj koprodukciji, “Paradi” Srđana Dragojevića.
A koliko je dobar lik Hrvojke Horvat, heroine koja pozdravlja sa “Zora puca!” (op a.: budnica Petra Preradovića), a uzvraća joj se - “Bit će dana!”, najbolje govori činjenica da je Ličina na natječaj HAVC-a za razvoj scenarija predao sinopsis za spin-off koji bi se temeljio upravo na njezinom liku. Ja bih vrlo rado gledala (trash) seriju u stilu Xene ratnice, u kojoj bi Hrvojka Horvat putovala kroz vrijeme (jer to je Ličinina ideja) i rješavala hrvatske povijesne probleme i traume.
A kakav je to specifičan Ličinin humor?
“Najviše od svega htio sam raditi stripove, ali ne znam crtati. Osim režiranja znam i pisati, no s crtanjem mi ne ide”, skromno će Peđa, kojem je početkom godine izašla i zbirka priča “Bljuzga u praskozorje” praćena vrlo solidnim kritikama. I upravo u tome odgovoru treba tražiti (stripovske) izvore Ličinine filmske estetike i specifičnog humora. Iako inzistira da je “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” žanrovski film, a oni su, znamo, za mnoge filmske puritance još uvijek manje vrijedni, te svoj debitantski film opisuje kao mješavinu horora sa zombijima, znanstvene fantastike, filma avanture s elementima vesterna i komedije, posrijedi je prije svega - politička satira (s čime se slaže i redatelj) u kojoj Ličina perpetuira krajnje simplificirane nacionalne stereotipe naroda s Balkana.
Pa su tako Hrvati antipatično uljuđeni, Srbi otvoreni i temperamentni, muslimani šaljivdžije bez kontrole, Slovenci - proračunati roboti, a uništenu Hrvatsku na kraju nasele, očekivano, Albanci. Iako su nam svi temeljno simpatični, nijedan od nacionalnih predstavnika ne završi dobro. Jer redateljeva prognoza je, unatoč inzistiranju na frivolnosti, ipak - turobna.
Citirao klasike
Film je još zabavniji ako smo u stanju prepoznati gomilu citata. Jedan od najočitijih je kada u finalu filma na Hrvatsku pada bomba, baš kao na kraju “Dr. Strangelovea” Stanleyja Kubricka. Štoviše, lik Sergeja Trifunovića koji je doista izvrstan, ludi general Ass Lee Turchinson, u mnogočemu je zasnovan na genijalnom George C. Scottu iz Kubrickova filma. No, mnogo je tu, objašnjava Ličina, citata i iz jugoslavenskih filmskih klasika poput “Maratonaca” i “Tko to tamo pjeva”, ali i naše recentne povijesti.
Pa tako, otkriva Peđa, lik Maksa (Dado Ćosić), šovinističkog Hrvata s ustaškim tetovažama, kada se pretvori u Srbina postaje Nemanja, što je izravna asocijacija na Emira Kusturicu i njegovo srpsko ime. No, koliko sve te finese može shvatiti prosječna publika? “Film gledaju i vole uglavnom oni iznad 30 godina. To je naša ciljana publika. Klinci većinu toga ipak ne razumiju jer su odrasli nakon Juge”, kaže Ličina dodajući da je bio posebno sretan jer je jedan od njegovih idola - Dušan Kovačević, autor “Balkanskog špijuna”, nakon beogradske premijere prilično pohvalio film.
Prvi igrani film koji je odlično prošao, prva zbirka priča koja također ima dobru recepciju... Što je još dobro ove godine bilo za Predraga Ličinu? Pa, Liverpool je osvojio Ligu prvaka! Može li bolje? “Može. Da Liverpool nakon trideset godina ponovno osvoji i englesko prvenstvo”, ne odustaje Ličina od svog navijačkog, novozagrebačkog imidža. Dan nakon našeg razgovora uputio se u Budimpeštu, na koncert Iggyja Popa, veseleći se unaprijed ekstenzivnoj listi Stoogesovih pjesama. Također, ovog ljeta je imao prilike vidjeti i svoje rockabilly idole iz mladenačkih dana - Stray Cats u Münchenu, koji su se okupili nakon trideset godina i koje su brojni zagrebački rockabillyji ljetos ganjali Europom.
Iako je s igranim filmom debitirao na pragu krize srednjih godina, Ličina je zapravo jako dugo u poslu. Desetljećima već snima videospotove i reklame, a posljednjih pet godina veći dio svog komercijalnog posla (reklame) radi izvan Hrvatske. Filmska vrata mu je otvorio “Teleport Zovko” iz 2013. godine, koji je ubrzo postao najgledaniji hrvatski kratki film.
Mladi glumci
No, ako mene pitate, ja volim kad se Ličina malo uozbilji i prigrli realistični prosede. Kao u seriji “Nedjeljom ujutro, subotom uvečer”, koju je producirala Kinorama 2012. godine i koja je na HTV-u “plesala” samo jednu sezonu. Šteta, jer je odlično uhvatila mladenački zeitgeist, baš kao i Novi Zagreb, odnosno Travno, koji je izgledao odlično godinama prije HBO-ova “Uspjeha”. Također, Ličina je tada u seriji okupio mlade glumce koji su u narednim godinama eksplodirali na domaćoj sceni - tu smo gledali Dadu Ćosića, Igora Kovača, Filipa Riđičkog, Ivu Mihalić, Ivu Babić... Stoga me zanimalo sprema li Ličina uskoro nešto više... realistično?
Tim više što je odrastao s ocem, Đorđem Ličinom, novinarom i autorom koji je bio ponajbolji kroničar kriminala bivše države. Na moje zadovoljstvo, odgovor je bio potvrdan. “Upravo s Ivicom Đikićem radim scenarij za seriju o Aleksandru Milesu, legendarnom kradljivcu knjiga iz zagrebačke Nacionalne i sveučilišne biblioteke i koristim gomilu očevog materijala. On ga je intervjuirao u zatvoru, tako da imamo i snimku njegova glasa. Napisali smo do sada sinopsise za šest epizoda. To je fascinantna priča. Ja sam kao klinac bio čak i učlanjen u njegovu videoteku koja je nosila ime 666”, ispričao je Ličina.
Sada, kada je napokon vidio da može i da njegov specifičan humor pronalazi publiku u cijeloj regiji, nadam se da na sljedeći film ili seriju Predraga Ličine nećemo čekati predugo. Jer dečko ima talenta i na pragu ‘50-ih krajnje je vrijeme da odjene dugačke hlače