PIŠE NENAD POLIMAC

RIP TORN (1931. - 2019.) Trebao je biti novi Brando, ali se stalno tukao i radio nerede

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 14.07.2019. u 22:08

REUTERS

Rip Thorn

Trebao je glumiti u danas kultnom filmu “Goli u sedlu”, ali se redatelj Dennis Hopper požalio da ga je Rip Torn tijekom ručka u holivudskom restoranu napao nožem, pa ga je izbacio iz podjele i ulogu dao Jacku Nicholsonu, koji je poslije za nju nominiran za Oscara

Bilo je to prvi put da renomirani holivudski glumac pokaže svoje spolovilo na ekranu. U filmu Nicholasa Roega “Čovjek koji je pao na Zemlju” (1976.), koji danas uživa kultni status donekle i zahvaljujući debitantskom glumačkom nastupu Davida Bowieja, Rip Torn u ulozi sveučilišnog profesora raširio se gol po krevetu, dok mu se studentica poigravala intimnim organom. Roeg je bio poznat po scenama seksa (“Performance”, “Ne gledaj sad”, “Loš spoj”), no u Tornu, koji je umro u utorak u 89. godini, našao je zahvalnog suradnika. Uostalom, snimati tu scenu bilo je puno lakše nego onu u ekstravagantnom “Maidstoneu” (1970.), u kojem je glumac napao čekićem redatelja i partnera, glasovitog književnika Normana Mailera, a ovaj mu je gotovo odgrizao uho. Bilo je puno krvi, a kamera je sve zabilježila. No oni su već dugo radili zajedno, pa im taj dogovoreni incident nije pokvario dobre odnose.

Torn je bio Teksašanin, temperamentan i naizgled grubijan, koji kao mladić nije sanjario o glumi. Studirao je veterinu, parenje životinja, i htio je kupiti vlastiti ranč. Nakon dvogodišnjeg staža u vojnoj policiji, kojim je podmirio vojni rok, otišao je u Hollywood i namjeravao na brzinu zaraditi gomilu novca i ostvariti svoje planove, ali to baš nije bilo tako lako. Poslije je završio u New Yorku, upisao Actor’s Studio kod Leeja Strasberga, gdje ga je zapazio Elia Kazan, smatrao ga je budućim Jamesom Deanom ili Marlonom Brandom, najprije mu dao male uloge u filmovima “Baby Doll” (1956.) i “Lice u gomili” (1957.) a zatim i puno važniju u predstavi “Slatka ptica mladosti” (1960.), za koju je nominiran za najvažniju brodvejsku nagradu Tony. Poslije je Richard Brooks režirao istoimeni film (1962.), s njim su opet glumili Paul Newman i Geraldina Page, opet je bio zapažen, ali se nije mogao odlučiti između filma, kazališta, pa i televizije.

 

Rizični poslovi

Pogotovo mu je bila zanimljiva off-brodvejska scena, ondje je dobio nagradu Obie ne samo kao glumac nego i kao redatelj, da bi se 1963. vjenčao s Geraldinom Page (prije toga bio je u braku s kolegicom Ann Wedgeworth, no tu vezu nazvao je “mladenačkom zabunom”. Druga mu je supruga bila sedam godina starija od njega, ali su ostali zajedno sve do njezine smrti. Iste je godine tražio prijam kod ministra unutarnjih poslova Roberta F. Kennedyja, htio je osnovati rasno mješovito kazalište, ali nije našao financijera za taj pothvat.

Prema kraju 60-ih prihvaćao je sve rizičnije pothvate, trebao je glumiti u filmu “Goli u sedlu”, ali se redatelj Dennis Hopper požalio da ga je Torn tijekom ručka u holivudskom restoranu napao nožem, pa ga je izbacio iz podjele i ulogu dao Jacku Nicholsonu, koji je poslije za nju nominiran za Oscara. Kad je Hopper tu zgodu 90-ih ispričao na televiziji, Torn ga je tužio i sud je presudio u njegovu korist, dobio je gotovo pola milijuna dolara. Gostovao je u “Showu Dicka Cavetta”, izjasnio se protiv rata u Vijetnamu, a neki gnjevni gledalac razbio je metkom prozor njegova stana na Manhattanu.

Tih godina najbolju ulogu ostvario je u drami Daryla Dukea “Dan isplate” (1973.), igrao je country pjevača čija se karijera opasno zaljuljala, inzistirao je da sam pjeva i svira i to nije ispalo loše: po jednima, uzor za njegov lik bio je Hank Williams stariji, po drugima - Johnny Cash. Vrlo sličnu ulogu dobio je dva desetljeća poslije, u filmu Ire Sachsa “40 nijansi sive” (Grand prix u Sundanceu 1995.), ovaj put je bio producent country glazbe koji ne primjećuje da mu supruga, mlada i lijepa Ruskinja, ne podnosi taj brak i počne koketirati s njegovim sinom.

S Geraldinom Page osnovao je vlastito kazalište, ona je 1986. dobila Oscara za humornu dramu “Put u Bountiful”, zakasnjelo priznanje umjetnici koju su smatrali jednom od najvećih američkih glumica svih vremena (kao uzor navode je - da navedemo samo neke - Meryl Streep i Michelle Pfeiffer): umrla je godinu kasnije. Svoju jedinu nominaciju on je izborio za sporednu ulogu u romantičnoj drami Martina Ritta “Criss Cross” (1983.), no zato mu je televizija ubrzo nadoknadila sve što mu je film uskratio.

Pozvali su ga 1993. u “Show Larryja Sandersa”, trebao je glumiti razmjerno ozbiljnu ulogu producenta, koji bi bio protuteža zvijezdi “sitcoma”: poslije se Sanders žalio da je pogriješio kad je prihvatio Torna kao partnera, svi su se naime smijali njemu, a ne glavnom glumcu. Dobio je čak šest nominacija za nagradu Emmy, a jednu od njih je i potvrdio. Odličan je bio i u seriji “Televizijska posla”, i tamo je nominiran za Emmy, ali kao gostujući glumac.

 

Gospodin Z

Po čemu ga najšira publika najbolje pamti? Po prva dva filma iz serijala “Ljudi u crnom”, ondje je glumio Gospodina Z, šefa lovaca na izvanzemaljce Gospodina K (Tommy Lee Jones) i Gospodina J (Will Smith). Komedije su mu očito dobro ležale, što je činjenica koja je promakla Larryju Sandersu prije nego što ga je angažirao za svoj show. Privatno, često se nije trijeznio, izazivao prometne nesreće, ulijetao i u sukobe, bez namjere da se ikome ispričava. Kad su ga pitali je li nužno da glumac takvog talenta izaziva izgrede, on je odgovorio: “Čujte, publika od nas ne očekuje da budemo pristojni i povučeni. Pogledajte samo Seana Penna.”

Nakon smrti Geraldine Page oženio je Amy Wright, cijenjenu glumicu koja se tako podredila ulozi koju igra da je ostala bez važnijih priznanja, iako je imala itekako zapaženih nastupa. Njezin suprug odlučio se za drugačiju strategiju i nije pogriješio. Iz tri braka rodilo mu se šestoro djece, koje pak ima četvero unučadi. Bar se po tome potvrdio kao ideal pravog Amerikanca.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo