U holivudskoj povijesti postoji niz važnih ili popularnih filmova koji su se desetljećima kiselili po ladicama prije no što su nastali. Među takve spada i “Alita: Battle Angel”.
Temeljena na japanskoj mangi autora Yukita Kishira iz ranih 90-ih, “Alita” je dugo bila najdraži uzgredni projekt Jamesa Camerona. Kanadski režiser otkupio je prava na strip još ranih 2000-ih, te razvio scenarij još pred desetak godina. Cameron se, međutim, nekako u to vrijeme latio rada na “Avataru”, a potom i na njegovim nastavcima, ostavljajući pričuvni projekt SF-a o djevojčici kiborgu desetljećima u ladici. Naposljetku, shvatio je da dobar materijal nepravedno trune i nakon deset godina ga prepustio drugom filmašu, filmašu bitno drukčijeg stila, no koji se također rado laćao stripa - Robertu Rodriguezu.
Filmovi koji se tako dugo saftaju nerijetko se pretvore u razočarenje. Nakon silnih godina ispostavi se da je ipak postojao neki razlog zašto film tako dugo nije bio snimljen. U slučaju “Alite” nije tako. Premda mu manjka temeljne originalnosti, Rodriguezov je film živ, jednostavan i zabavan.
“Alita” se zbiva u 26. stoljeću, u distopijskom svijetu koji je doživio ekološki kolaps. Većina stanovništva živi u gradovima zatrpanim otpadom, a mala privilegirana manjina u visećem gradu Zalemu. Na razizemlju vlada nasilje i bezakonje, ljudi se gramzivo otimaju ne bi li kupili ulaz u Zalem, a većinu stanovnika čine biološko-mehanički hibridi. U tom svijetu živi znanstvenik Ido (Waltz) koji popravlja kiborge. Na smetlištu on pronađe nađe glavu i torzo djevojčice bez ostatka tijela. Kad joj nalijepi mehaničko tijelo, ispostavi se da djevojčica (Rosa Salazar) ne pamti tko je. No, ispostavi se i da je curica ubilački stroj koji vlada rijetkim borilačkim sposobnostima.
“Alita” je - ukratko - film o bićima koja su nastala spajanjem i krpanjem dijelova drugih bića. Na neki način, to je i poetički opis filma. U “Aliti” nalazimo puno ideja koje nisu osobito originalne. Cijeli klasni, eko-postapokaliptični svijet jako nalikuje “Wall-E-u”, brutalni sport budućnosti popaljen iz “Rollerballa”, motiv ubilačke kiborg-curice podsjeća na “Ghost in the Shell”, a cijela fascinacija (više mehaničkim nego kibernetičkim) “junkom” odaje da je stvar pisao čovjek koji je smislio “Terminatora”. Ima tu, ukratko, puno motiva već sažvakanih u visokoparnom, ambicioznom filmskom SF-u. Da je Cameron radio film, vjerojatno bi ga i napravio takvim, epskim i misaono ambicioznim.
Rodriguez je, međutim, čistokrvni pulp režiser u dobrom i lošem. Stoga je napravio ponajprije tinejdžerski film s puno izvrsne akcije, s dojmljivim efektima, te puno adolescentskog ljubakanja i zaljubljivanja. “Alita” je poput “Spy Kids” koje je netko odjenuo u skalameriju Terminatora.
Nije to - ukratko - ništa veliko. No, “Alita” nastaje u razdoblju kad su holivudski filmovi fantastike i filmovi o superjunacima postali grandomanski ranžirni kolodvori u koje likovi ulaze i izlaze, a sve je ulančano u pretenciozne, raskvasale fikcionalne svjetove. “Alita” je prema njima jednostavna, izravna i nepretenciozna. A te su kvalitete u holivudskoj A produkciji postale osvježavajuća iznimka.