Na lanjskom festivalu u Cannesu činilo se da se novom filmu kanadskog wunderkinda Xaviera Dolana sprema katastrofa. Recenzije u vodećim svjetskim magazinima bile su mlake, pa čak i izrazito negativne, činilo se da je to prvi ozbiljni podbačaj u karijeri 27-godišnjeg filmaša koji je dotad naslagao brojčano zamjetan opus od šest ostvarenja, a usput i režirao najizvođeniji glazbeni spot posljednjih godina, onaj za Adeleinu “Hello”.
Festival je završio, proglašene su nagrade, a Dolanov “Samo je kraj svijeta” dobio je veliku nagradu žirija, drugo najvažnije priznanje festivala, odmah nakon Loachevog “Ja, Daniel Blake” zakićenog Zlatnom palmom. Ishod je bio tim šokantniji jer je festival bio krcat favoritima, “Trgovački putnik” Asgara Farhadija, nedavni dobitnik Oscara, morao se zadovoljiti Zlatnim palmama za scenarij i glavnu mušku ulogu, “Personal Shopper” Oliviera Assayasa, upravo art hit u američkim kinima, i “Matura” Cristiana Mungiua nagrađeni su samo za režiju, dok su bez ičega ostali “Toni Erdmann”, film godine po mnogim anketama pa i sudu Europske filmske akademije, “Elle” Paula Verhoevena (nominacija za Oscara Isabelle Huppert), “Loving” Jeffa Nicholsa (Ruth Negga također je nominirana za Oscara), “American Honey” Andree Arnold, “Paterson” Jima Jarmuscha i “Sluškinja” Park Chan-wooka.
Je li žiri pod predsjedavanjem Australca Georgea Millera, tvorca serijala “Pobješnjeli Max”, povukao pogrešan potez? Ne mora biti, Dolanov film je poslije dobio tri Césara, francuska Oscara, između ostalog i za najbolju režiju, a u kinima je prošao odlično, tek nešto slabije od njegova prethodnog velikog uspjeha “Mama”. Kritičari koji su preferirali redateljevu meandrirajuću naraciju (“U svakom slučaju, Laurence” traje skoro tri sata, a “Mama” nešto preko dva) mora da su bili razočarani filmom u kojem je sve dramski precizno i koji je - nimalo slučajno - zasnovan na kazališnom komadu.
I priča djeluje poznato, uspješni gay dramatičar vraća se nakon 12 godina izbivanja obitelji da bi ih obavijestio da je neizlječivo bolestan (to se, dakako, samo naslućuje), a u razgovorima s bližnjima otvaraju se ponori zbog kojih je svojedobno i otišao od kuće. Novina kod Dolana je i to što je film nakrcan glumačkim zvijezdama, Gaspar Ulliel iz “Mladog Hannibala” i “Saint Laurenta” je enigmatični došljak, veteranka Natalie Bye igra majku, Vincent Cassel (najbolji u toj postavi) je mrgodni brat, Marion Cottilard mu je suosjećajna supruga, a Léa Seydoux (ponešto prestara za tu ulogu) njihova mlađa sestra.
Kao i u kazalištu, likovi se sukobljavaju jedni s drugim, vrlo rijetko su na okupu, a posebno je zanimljivo kako provincijalci ne žele imati kompleksa pred onim tko je napravio karijeru u metropoli. “Samo je kraj svijeta” je kratak poput redateljeva prvijenca “Ubio sam svoju majku”, no dok je potonji imao sve karakteristike niskobudžetnog nezavisnog filma, ovo je besprijekorno uglačani proizvod koji promakne u trenu.
Nešto takvo upravo mu je trebalo, jer je odmah potom počeo snimati svoj prvi film na engleskom, s Kitom Haringtonom iz “Igre prijestolja” u glavnoj ulozi. Dolan je očito na raskrižju i ne bih se osobito bojao da će znati odabrati najbolji mogući put.