U izjednačenoj i nelošoj konkurenciji dugometražnih filmova na ovogodišnjem sarajevskom festivalu tri su se ili četiri filma izdvojili kao ravnopravni favoriti za nagradu Srce Sarajeva u igranoj konkurenciji. Među njima je i hrvatski predstavnik, “Obrana i zaštita” redatelja Bobe Jelčića.
Natjecateljski program dugometražnih igranih naslova u posljednjih pet-šest godina nije bio najjača točka sarajevskog festivala. Dok je po mnogo čemu drugom SFF veliki festival, s puno publike, puno gostiju, te dobro organiziranim programima za profesionalce, igrana natjecateljska konkurencija bila je segment festivala u kojem je Sarajevo najviše lutalo. Isprva, taj je program bio zamišljen kao natjecanje filmova iz zemalja ex-YU i najbližeg susjedstva.
Mladi autori
S obzirom na to da je direkcija Sarajeva nastojala glavni program puniti premijernim filmovima mladih autora, uskoro se ispostavilo da famozni “region” ne daje dovoljno robe za kvalitetan program. Stoga se sarajevska ekipa odlučila jako proširiti zemljopisni okvir (ove godine i na Gruziju!), istodobno uvrštavajući sve više naslova koji su već imali premijeru na Berlinu ili Cannesu. Tako se igrana konkurencija našla - paradoksalno - između dva oprečna problema. S jedne strane, u glavnom su programu nerijetko igrali filmovi koji nisu bili osobito dobri. S druge strane, nagradu su sve češće osvajali filmovi koji su već bili razglašeni, kao “Takva”, “Obični ljudi” ili grčki “Očnjak”, čime je festival gubio otkrivačku dimenziju.
Ove godine Sarajevu je do neke mjere uspjelo suzbiti oba problema: glavni program je solidan uz par iskliznuća, a filmovi koji su iskočili u prvi plan nisu odviše poznati filmskoj javnosti.
Dan uoči zaključenja natjecateljskog dijela, čini se da će za nagrade najozbiljnije konkurirati tri ili četiri filma, među kojima je i onaj hrvatski. Uz “Obranu i zaštitu” prvi miljenik novinara i publike ovdje je rumunjska “Carmen”, film režisera Doru Nitescua, još jedan film koji stiže iz bukureštanske “tvornice” festivalskih uspješnica. Junakinja “Carmen” je majka djevojčice oboljele od tumora na mozgu koja odlazi na ono za što ona vjeruje da je rutinska kontrola. Ispostavi se, međutim, da se curici stanje pogoršalo, a nesretna majka ( Rodica Lazar) nađe se razapeta između dobronamjernog liječnika koji djevojčicu želi operirati, te svirepe primarijusice ( Maia Morgenstern) koja smatra da bi curici to samo produžilo trapnju. U tom trokutu, Nitescu nas uvodi u mikrosvijet tako znan iz novih rumunjskih filmova: to je svijet postkomunizma u kojem caruju veza, mito i viskiji, u kojem oni na vlasti kinje podređene i građane, a onaj tko ima moć svirepo je prakticira.
Potresan i emocionalan
Nitescu nije u “Carmen” donio nešto što nismo već vidjeli u “Lazarescuu” i “Policijski, pridjev”. Čovjek bi čak mogao postaviti pitanje treba li svijetu još jedan ortodoksni “the rumunjski film”. Međutim: “Carmen” je unatoč deficitu originalnosti naprosto dobar, potresan i emocionalan film.
Jednako dobar - ali bitno originalniji - film stigao je iz Austrije. Riječ je o “Soldatuši Jeanette” austrijskog debitanta Daniela Hoesla. Junakinja filma Fanni ( Johanna Orsini) frivolna je bogatašica kojoj novac presuši kad joj uhapse muža, no ona bez uzbuđivanja nastavlja živjeti na visokoj nozi na dug. U trenutku kad je izbace iz stana i blokiraju joj karticu, Fanni odluta i nastani se u seoskom domaćinstvu gdje radi kao pomoćna radnica. Tamo pak susreće mladu seljanku kojoj je dosta ruralne čamotinje i koja žudi za glamuroznijim životom. Hoeslova politička poanta prilično je jasna. Gledajući “Jeanette” postanete svjesni da novci nisu važni jedino onom tko ih ima, te da nakon što dosegnete stanovito bogatstvo prestanete imati potrebu za novcem, naprosto zato što sve možete imati - besplatno ili na dug. Duhovit, neobično stiliziran, pun izvrsne muzike, “Soldate Jeanette” od svih je naslova Sarajeva najbliži statusu malog kult-filma.
Kao mogućeg favorita u diobi nagrada treba spomenuti i gruzijski naslov “U procvatu”. Riječ je o njemačko-gruzijskoj koprodukciji redateljica Simone Gross i Nane Ekvtimshvili. “U procvatu” je raskošna, pomalo šminkerska kronika Gruzije ranih 90-ih iz perspektive tinejdžerke, film koji osobno nije moja šalica čaja, ali je u Berlinu požnjeo puno pohvala.
Katalog pretencioznosti
Do završetka ovog teksta nisam vidio još jedan film konkurencije - grčki “Dan bijega” Dimitrisa Bavelllasa. Što se ostalih naslova tiče, teško da se i jedan od njih može uplesti u nagrade. Austrijska “Talea” Katharine Mueckstein isprva je obećavajuća, no u konačnici nespretno doslovna i scenaristički kvrgava priča o curici koja obnavlja vezu s majkom, povratnicom s robije. Rumunjski film “Vuk” debitanta Bogdana Mustate katalog je svake moguće omladinske pretencioznosti, film u koji je režiser utrpao svu istočnu mizerabiliju i stilizirao je do mjere da izgleda papirnato lažno. Ipak, najveće je razočarenje film najzvučnijeg režisera u glavnom programu - Rumunja Corneliua Porumboiua.
Porumboiu - autor “12.08 istočno od Bukurešta” i “Policijski, pridjev”, te dobitnik dvije canneske nagrade - u Sarajevu je premijerno prikazao svoj treći film “Kad noć pada na Bukurešt, ili metabolizam”. Riječ je o filmu sačinjenom od 17 kadrova/sekvenci koji prati dva dana u životu režisera koji se tijekom snimanja spetljao s epizodisticom. Novopečeni par vozi se i vraća sa seta, jede, seksa, te u dugim dijaloškim scenama raspreda ulogu i scenarij. Par priča o koječemu od jedenja štapićima do digitalne tehnologije, pri čemu se bahati intelektualizam režisera sudara s praktičnim i zdravorazumskim umom glumice. Riječ je - nažalost - o praznom i samodopadnom filmu koji može zainteresirati samo filmske insajdere.
Razočaravajuća bosanska premijera
Više se očekivalo i od jedine bosansko-hercegovačke premijere, filma „Sa mamom“ sarajevskog režisera Faruka Lončarevića. To je priča o liječničko, buržujskoj obitelji u kojoj se sve mijenja kad majci (Mira Furlan) dijagnosticiraju neizlječivi rak. Kćer (Marija Pikić) bježi u vradžbine i vjeru, otac (Branko Đurić) tone u depresiju. Najveći je problem ogorčena mater koja zlostavlja ukućane. Lončarevićev film niz je fragmenata koje režiser očito nije ni namjeravao vezivati jačom dramskom kičmom. Dio problem je i Mira Furlan koja se muči i s karakterom i sa sarajevskim akcentom, dok je ugodno iznenađenje Đurić u ulozi introvertnog oca.