FILM 'DJECA'

Sarajevska redateljica ima dobar film s greškom - previše objašnjava

S izuzetkom canneskog “pretplatnika” Emira Kusturice, kinematografije bivše Jugoslavije u posljednjih su se petnaestak godina u Cannesu pojavljivale isključivo u dva pobočna programa koji nisu dio oficijelnog festivala - Tjednu kritike ili Petnaest dana redatelja. Dugo odsustvo ex-Yu filmova iz službenog dijela Cannesa ove je godine prekinuto: film “Djeca” sarajevske redateljice Aide Begić prikazan je u ponedjeljak u programu Izvjestan pogled, najvažnijem od pobočnih programa.

Slika i atmosfera

Aida Begić (1976) redateljica je kojoj je cijela karijera uvelike vezana uz Cannes. Godine 2001. ovdje joj je prikazan kratki debitantski film “Prvo smrtno iskustvo”, a 2008. njezin dugi prvijenac “Snijeg” igrao je u programu Tjedan kritike i dobio nagradu programa. “Snijeg” je Aidu Begić predstavio kao darovitu redateljicu s iznimnim smislom za sliku i atmosferu, ali i autoricu koja katkad pati od pripovjedačke shematičnosti. I jedno i drugo važi i za autoričin novi film - “Djeca”.

Ambijentiran u suvremeno, zimsko Sarajevo, “Djeca” je film o bratu i sestri, ratnoj siročadi. Rahima (Marija Pikić) religiozna je muslimanka, kuharica u restoranu koja se bori sačuvati skrbništvo nad maloljetnim bratom. Brat Nedim (Ismet Gagula) baš joj i ne pomaže: tuče se, bježi iz škole i počinje se smucati među kriminalnim polusvijetom.

Loša kolumna

Na prvi (pa čak i na drugi) pogled film Aide Begić doima se kao loša novinska kolumnistika. Imate u njemu bahate političare, zle gazde, zaboravljene ratne žrtve, bešćutnu državu i sirote radnike - ukratko, “Djeca” sadrže takoreći svaki klišej iz tranzicijske ropotarnice općih mjesta.

U nekim drugim redateljskim rukama, bio bi to nepodnošljivo banalan film, no Aida Begić ona je vrsta talenta za koju bi se - da je pisac - reklo da “ima rečenicu”. Ima beskrajnu vizualnu kulturu i redateljski dar, zna raditi s glumcima, scene su joj sugestivne, mizanscenski promišljene i atmosferski bogate, tako da u filmu uživate sve dok vas svako malo ne “ubode” autoričino didaktično dociranje. “Djeca” jesu dobar film, no Aida Begić mogla bi praviti i bolje kad bi više vjerovala u sebe kao režisera, te kad bi više opisivala svijet, a manje ga objašnjavala.

Uz “Djecu”, ponedjeljak je u natjecateljskom programu donio tri filma.

Najviše pažnje pobudio je novi film Abbasa Kiarostamija, klasika iranske kinematografije i još jednog od bivših canneskih pobjednika u ovogodišnjoj konkurenciji. Svoj novi film “Kao netko zaljubljen” Kiarostami je snimio nigdje drugdje no u - Japanu, a u jednom od najavnih intervjua objasnio je to time što nije htio da mu prigovaraju da je “otišao snimati na Zapad”. “Kao netko zaljubljen” priča je o eskort djevojci koja krije svoj zanat od ljubomornog mladića, a onda jedne večeri upozna starog profesora koji se mladiću lažno predstavi kao njen djed. Zašto, nisu shvatili ni oni koji su film vidjeli.

Skupina glumaca

Relativno minornim filmom predstavio se još jedan zaslužni veteran, 90-godišni Alain Resnais (1922), pionir francuskog modernizma kasnih pedesetih i autor kinotečnih klasika “Hirosimo ljubavi moja” i “Prošle godine u Marienbadu”. Resnais je u Cannes donio film “Niste vidjeli još ništa” koji se poigrava motivima Anouilhovog teatarskog komada “Euridika”.

U filmu, skupina eminentnih francuskih glumaca (koji glume samo sebe) sastaje se po posljednjoj želji preminulog dramatičara koji u vlastitoj kući organizira video projekciju “Euridike” - teksta koji su svi oni mnogo puta igrali. Zanimljivo je da je tu video-verziju komada za potrebe filma režirao sasvim drugi režiser, a Resnais je tražio da to napravi bez njegova utjecaja. Sve bi to čovjek mogao otpisati kao autoreferencijalnu gnjavažu, no teško je ne imati respekta prema 90-godišnjem klasiku koji još ima volje i snage izaći na filmski set i raditi.

Tri uloge

Od filmova konkurencije u ponedjeljak, najbolji je dojam na koncu ostavio “U drugoj zemlji” korejskog režisera Hong Sang-sooa. Riječ je o triptihu s tri priče koje se odvijaju u pustom priobalnom ljetovalištu izvan sezone, a zanimljivo je da u sva tri različite uloge glumi Isabelle Huppert. Ima tu malo Woodyja Allena, ima i puno Erica Rohmera, no film nije bez šarma.

Kako god bilo, ni jedan od tri filma u ponedjeljak ne doima se kao ozbiljan kandidat za nagrade, pogotovo ne u ovogodišnjoj konkurenciji koja je vrlo dobra, i u kojoj strše kao svačiji miljenici Hanekeova “Ljubav” i Mungiuov “Iza bregova”.

Izdvajamo