Golema je razlika između dva megaprojekta Antuna Vrdoljaka “Duga mračna noć” i “General”, istodobno napravljena u skraćenoj verziji za kina i u produljenoj za televiziju.
Prvi je u kinima trajao tri sata i 20 minuta (zato nije skupio više od 30.000 gledatelja), ali i to je bilo prekratko da se u njega natrpa radnja dugačka jedno desetljeće, s gomilom likova. Kad se pojavila serija, postala je golemi hit jer se odjednom sve moglo razumjeti, tko je s kim u srodstvu i koliko je važno neko lice u dramskoj strukturi. Daleko je to bilo od kvalitete ranih Vrdoljakovih partizanskih filmova, “Kad čuješ zvona” i “U gori raste zelen bor”, ali ne čudi što je serija zaintrigirala publiku u razdoblju kad na malim ekranima doslovno nije bilo ničega.
“General” je posve drugi slučaj. Čisti koncept film razvučen na dva sata i 25 minuta skupio je 75.000 gledatelja (uglavnom u Dalmaciji), jer se bavio životopisom Ante Gotovine, jedne od najomiljenijih ličnosti u novijoj hrvatskoj povijesti. Kad je već film bio poprilično dosadan (da mu ne spominjemo druge mane), seriji od 8 jednosatnih epizoda nije se pisalo dobro, što se potvrdilo u ponedjeljak kad je emitirana prva epizoda.
Znakovito, HRT je nakon prve epizode “Duge mračne noći” odmah dojavio da ju je gledalo pola Hrvatske, a o “Generalu” se još nije izjasnio. Kako i bi kad su podaci porazni: gledanost je iznosila ne baš impresivnih 7,8 posto, a “share” u najvažnijoj ciljnoj skupini 17 posto, što je gori rezultat čak od inače katastrofalne Vrdoljakove dokumentarno-igrane serije “Tito”. Zato je zlobnih komentara na društvenim mrežama i u medijima napretek, što nimalo ne čudi.
Bijeg brodicom
Već davno nismo vidjeli tako nemušt početak skupe serije (navodno 20 milijuna kuna, a vjerojatno i više), koji se doima kao da je napravljena od restlova neuvrštenih u film. Recimo, zgoda u kojoj mladi Gotovina (ne baš uvjerljivi Nikola Baće, no glumca ne bismo smjeli optuživati jer se pojavljuje u anemičnim situacijama i izgovara ridikulozne replike) odluči s prijateljem pobjeći brodicom preko mora u Italiju, i to za vrijeme oluje, kako ih ne bi uhitila jugoslavenska policija.
Da je takva scena nevremena nastala 70-ih, ne bismo bili tako strogi, no danas, s kompjutorima i razmjerno solidnim domaćim majstorima specijalnih efekata, ovo je na rubu diletantizma. Još kad se ispostavi da dečki uopće nisu ispunili svoj plan, nego ih je more vratilo na polaznu točku, tako da su morali natrag kućama, jasno je zašto je tako nešto izbačeno iz filma. Serija je, međutim, duga, svaki snimljeni dramski materijal u njoj može naći mjesto, samo zahtijeva vrlo strpljivog i tolerantnog gledatelja.
Slično je i s junakovim putovanjem brodom u Ameriku: dok se on divi nepreglednoj pučini, očekujemo da ćemo vidjeti barem Kip slobode, otok Ellis ili nešto treće prepoznatljivo, međutim, ispada da za takvo što nije bilo novca. U sljedećoj sceni Gotovina putuje vlakom u Marseille (to su valjda snimali negdje u Zagorju) i udvara se nekoj curi, a zatim se prijavljuje u Legiju stranaca. Luku u Marseilleu ipak su nam pokazali, ali ne i junaka koji se muva onuda. Strogo se pazilo da sve ispadne što jeftinije, iako nisu morali tako škrtariti: valjda je novac završio tamo gdje je i trebao.
Prizor s oblakom
Neke scene koje smo vidjeli u filmu - na primjer smrt Gotovinine majke - zbilja su slabo režirane, kao i štošta drugo. Prizor s oblakom koji simbolizira majku glavnog junaka mogao bi ući u posprdnu pučku predaju, jer se pojavljuje i kad treba i kad ne treba, a tri riječi koje se najčešće spominju su “Bog”, “vjera” i “guzica”. Trebalo bi napraviti psihogram scenarista i redatelja i ustanoviti zašto je to tako.
Na što podsjeća ta prva epizoda, koja je na web portalu www.imdb.com dobila ocjenu 3,5 (od moguće desetke)? Dakako, na sapunicu, međutim, ne previše ambicioznu. U odnosu na “Generala” “Ponos Ratkajevih” je provokativna i uzbudljiva televizija, ovo je negdje između “Larina izbora” i “Zore dubrovačke”, no i tamo se bar u početku nastojalo zabljesnuti gledatelja koloritom, sentimentalnošću i atraktivnom glumačkom postavom. “General” se svim tim ne zamara, a što slijedi, strah nas je i pomisliti.
