RECENZIJA FILMA

Sherlock Holmes kao umjetnik slabih živaca

Ciljana publika filma današnji su tinejdžeri odrasli uz igrice

ZAGREB - Klasični detektivski žanr u suvremenoj je kulturi definitivno postao domena televizije. Dok mali ekran kipti od Poirota, miss Murple, Barnabyja i drugih detektiva koji zaključke izvlače iz sadržaja pepeljare i kamina, kinoindustrija već jako dugo zazire od “whodunnit” heroja. Za filmsku industriju - koja ište vizualnu atrakciju - nema ničeg tako beznadnog kao što su detektivski mastermajndi koji zakučasti slučaj rješavaju razmišljajući u fotelji.

Ipak, nakon dugo vremena dobili smo jednog Sherlocka Holmesa nastalog u holivudskoj A produkciji. Riječ je o filmu “Sherlock Holmes” koji je proizvod holivudskog megaproducenta akcijskih hitova Joela Silvera i redatelja Guya Ritchieja, bivšeg Madonnina supruga i režisera nekoliko stilski efektnih, nasilnih post-tarantinovskih krimića.

Zanimljivi pomaci

Silver i Ritchie pokušali su za Sherlocka Holmesa i njegov svijet viktorijanske dedukcije zagrijati današnje tinejdžere odrasle uz računalne igrice. Pri tom su se bez puno premišljanja latili repertoara suvremenog “holivudskog intenziviranog stila”. Novi Sherlock Sherlock pun je vizualne ekstravagancije, pršti od akcijskih prizora, u njemu se ruše brodogradilišta i mostovi, a umjesto induktivnog hoda od zagonetke prema cilju, film je prije strukturiran kao nizaljka “levela” na kojima Holmes i Watson rješavaju (više fizičke, nego intelektualne) zadatke.

Svjesni da u neku ruku izdaju naslijeđe Doyleova detektiva, Silver i njegov scenarist (Lionel Wigram) nakrcali su film referencama za znalce. U filmu se pojavljuju i profesor Moriarty i Irene Adler, i Baker Street i hrpa drugih, filološki preciznih referenci na izvornik. Kod Holmesa su, ne bez osnove, naglasili boemsku crtu, pretvorili ga u umjetnika nervčika rastrojenih živaca, a uklonili otrcana opća mjesta viktorijanske klasne kulture, poput violina i čaja. Sve su to skupa zanimljivi pomaci, no ne vrijede mnogo, jer je najslabija točka Silverova “Holmesa” upravo ono što bi u detektivskom žanru trebalo biti najjače: jasan i zanimljiv zaplet.

Naime, kad bi gledajući “Holmesa” načas apstrahirali čađavo viktorijansko nebo, kostime i Tower Bridge, po zapletu biste pomislili da ne gledate novog Sherlocka Holmesa, nego novu od avantura simbolologa Langdona. Kao i Langdon, i Holmes u Ritchiejevu filmu vojuje protiv tajnih okultnih bratstava, a ključni dio detektivske dedukcije sastoji se od iščitavanja mističnih spisa i simbola.

Ručak iz susjedove zdjele

Silver i njegovi scenaristi, ukratko, nisu se libili posuditi ručak iz susjedove zdjele, a ime i prezime najslavnijeg istražitelja 19. stoljeća bez puno skrupula su cijepili “poetikom” najglasovitijeg detektiva današnjice. Pametno? Možda, ali i strašno ziheraški, a pomalo i nepošteno. “Sherlock Holmes” konfuzan je i tek dijelom zanimljiv film koji ima samo dvije jake točke. Prva od njih je Robert Downey Jr., bivši ovisnik koji ovisnika i neurotičara Holmesa glumi kao da mu o tome ovisi život. Druga je glazba Hansa Zimmera, sjajan niz varijacija s violinama i raštimanim klavirom koji “Holmesu” pridodaje nemirnu, neurotičnu i sasvim nebritansku crtu.

Izdvajamo