Da nije kratke uvodne scene u kojoj na pustoj cesti pred automobil izlijeće neki tip i natjera ga da se zabije u drvo, početak filma “Sirovo” doimao bi se krajnje benigno.
Naizgled prosječna obitelj je u restoranu za samoposluživanje, kći je upravo uzela nekakvo tijesto, ali kad je pažljivije pogledala u tanjur, vidjela je u njemu komadić mesa. Njezina majka je konsternirana, kako se to moglo dogoditi, pa oni su svi vegetarijanci, i otišla protestirati kod uprave.
Nešto kasnije, podrobnije upoznajemo kćer, ona se zove Justine (Garance Marillier) i upravo odlazi na koledž studirati veterinu, gdje je već njezina sestra Alexia (Ella Rumpf). Djevojka je naizgled krhka, ali očito odlučna i pametna čim profesori spominju da je pred njom karijera, ali joj ne žele zbog toga ugađati. No prvi dani u koledžu su grozni, budući da stariji studenti čine sve kako bi ponizili brucoše. U jednom od tih rituala prisiljavaju je da pojede zečji bubreg, što ona nerado učini jer mrzi meso: pokaže se s razlogom, jer dobije alergiju zbog koje mora liječniku.
Osjećaj krivnje
Prave posljedice otkriju se tek kasnije, Justine sve više žudi za mesom, pogotovo ljudskim, a Alexia joj u svemu tome nije nikakva pomoć: naprotiv, divlja cura samo je podbada i postavlja pred kušnje kojima je teško odoljeti. Nema sumnje, i ona zna što su kanibalski porivi, samo za razliku od plašljive Justine za nju nema granica.
“Sirovo” je potpuno drukčiji film o kanibalizmu od onih na koje smo navikli. U meksičkom hitu “Iskonski nagon” i njegovoj puno boljoj američkoj preradi (režija – Jim Mickle) glavni junaci su izolirana zajednica i drama nastaje tek kad se među njih umiješaju obični ljudi, mameći ih svojim “sočnim” mesom.
U francusko-belgijskom hororu, koji je režirala debitantica Julia Ducournau, dvije sestre su u najnormalnijem okolišu, u koledžu gdje se mnogi studenti ponašaju ekstremnije od njih, a efekt očuđenja stvaraju tek leševi životinja, zapravo krajnje svakodnevna stvar na veterinarskom fakultetu. Redateljica, međutim, gradi tenziju na Justininom postupnom uranjanju u svijet kanibalizma, ona mu se isprva odupire, ali poriv je jači, a i osjećaj krivnje nakon počinjenog “prekršaja” je neizdrživ.
Ima tu i vrlo neugodnih scena, kamen kušnje za Justine je sestrin mali prst koji je ova slučajno odsjekla, a tu je i jeziv izlet u mrtvačnicu, međutim, redateljica vrlo vješto održava cjelinu u domenu vrlo ozbiljne drame. Pritom je njezin vizualni prosede impresivan (direktor fotografije Ruben Impens snimio je “Alabamu Monroe”, za koju je Belgija izborila nominaciju za Oscara), dvije glavne glumice su izvrsne pa ne čudi što je film lani primljen u Cannes u Međunarodni tjedan kritike i tamo dobio nagradu FIPRESCI. Obišao je još dosta festivala, a najburnije je bilo u Torontu, gdje je nekolicini gledatelja pozlilo tijekom projekcije. Vidjet ćemo kako će biti u nas danas uvečer na Fantastic Zagreb Film Festivalu, međutim, stvari su dosta jednostavne: ukoliko ste iskusan konzument ekstremnih žanrovskih uradaka, nema u “Sirovom” ništa što bi vas moglo posebno uzbuditi, no ukoliko je za vas film više od iluzije, moglo bi biti problema.
Liječnička obitelj
Julia Ducournau važna je prinova među europskim redateljicama upravo zbog tog spretnog balansiranja između žanra krvoliptanja i slojevite drame. Njezini su uzori majstori neugode David Cronenberg, David Lynch i novi britanski autor Ben Wheatley, roditelji su joj liječnici pa se zna postaviti prema tajnama ljudskog tijela i njegovih nagona, studirala je na prestižnoj pariškoj filmskoj školi La fémis i bit će zanimljivo pratiti njenu karijeru. Pohvalno je također što se poigrava skrivenim značenjima, junakinja joj se zove kao i protagonistica svojedobno zabranjivanog romana “Justine ili nedaće krijeposti”. Da je živ, markiz de Sade vjerojatno bi bio zadovoljan njezinim filmom.