Sredinom sedamdesetih beogradski FEST nudio je toliko atrakcija da su im mediji jedva stigli posvetiti pažnju. Tako ste u hotelu Metropol mogli za šankom vidjeti Michela Piccolija i Jean-Pierrea Leauda kako mirno razgovaraju, a nitko na njih ne obraća pažnju.
Piccoli je pritom tada bio na vrhuncu karijere. Glumio je još od sredine četrdesetih, kako na filmu tako i u kazalištu, ponekad epizode, katkad i glavne uloge, radio s Jeanom Renoirom, Reneom Clairom, Luisom Buñuelom i Jean-Pierreom Melvilleom, ali probojna uloga svakako je bila ona scenarista u remek-djelu Jean-Luca Godarda “Prezir” (1963), gdje ga je redatelj natjerao da nikad ne skida šešir, pa čak ni kad je u kadi, kao posvetu Deanu Martinu u filmu Vincentea Minnellija “Neki su dotrčali”.
Buñuelovi filmovi
Partner u nekim scenama bio mu je legendarni Fritz Lang. Buñuel ga nije zaboravio, opet su surađivali u “Dnevniku jedne sobarice” (1964), a osobito uspješno u “Ljepotici dana” (1967), gdje je uzaludno zavodio Catherine Deneuve, no zato mu je to puno bolje uspjelo u krasnom kostimiranom ljubiću Michela Devillea “Benjamin” (1968).
Iako se nije volio ponavljati (smatrao je da ne glumi, nego da ulazi likovima pod kožu), bio je stvoren za uloge frivolnih ženskara, o čemu svjedoči i vrlo dobar televizijski film “Don Juan” (1965), po Molièreovom komadu, pa i epizoda markiza de Sadea u Buñuelovom “Mliječnom putu” (1969). Druga omiljena kategorija likova bili su dokoni buržuji, sjajno ih je dočarao u kontroverznim ostvarenjima Marca Ferrerija “Dillinger je mrtav” (1969) i “Veliko žderanje” (1973).
“Vesela družina”
Claude Sautet ga je promovirao u filmsku zvijezdu u popularnom ljubiću “Sitnice koje čine život” (1970), Romy Schneider bila mu je odlična partnerica, ponovno su se udružili u romantičnom krimiću “Max i lopovi” (1972), a s redateljem je surađivao još tri puta, osobito dojmljivo u “Veseloj družini” (tako su u nas preveli “Vincent, François, Paul i drugi” iz 1974).
Buñuel mu je još više uzdigao glumački status u svojim mozaičkim satirama “Diskretni šarm buržoazije”, nagrađenom Oscarom (1972), i “Fantom slobode” (1974), lista ključnih francuskih redatelja koji nisu mogli bez njega proširila se s Claudeom Chabrolom (“Crvene noći”, 1973), Bertrandom Tavernierom (“Razmažena djeca”, 1977), Leosom Caraxom (“Zla krv”, 1986) i Jacquesom Rivetteom (“Lijepa gnjavatorica”, 1991), zatim Portugalcem Manoelom de Olivierom (“Idem kući”, 2001) i Grkom Theom Angelopulosom (“Prašina vremena”, 2008): također, bio je jedan je od rijetkih francuskih glumaca koji se mogao pohvaliti da ga je režirao Alfred Hitchcock (“Topaz”, 1969).
Taj je popis zapravo puno duži, jer je snimio ukupno stotinjak filmova, posljednji koji pamtimo je “Imamo Papu” Nannija Morettija (2011), u njemu je igrao poglavara katoličke crkve nesklonog toj počasti. Usput je povremeno i režirao, producirao i pisao scenarije. Bio je stup francuske i europske kinematografije, ali se time nije razmetao. Po njegovoj želji, obitelj mu je vijest o smrti objavila tek nakon šest dana.