Rona Howarda, nekadašnjeg dječjeg glumca, upamtili smo kao pristalog crvenokosog mladića u velikom hitu Georgea Lucasa “Američki grafiti” iz 1973., no tijekom tog i narednog desetljeća već je jasno pokazivao da ga režija puno više zanima od glume. Njegov astronautski spektakl “Apollo 13” (1995.) nominiran je za Oscara, nagradu je napokon dobio za “Genijalni um” (2001.), a poslije je još jednom nominiran za dramu “Frost/Nixon” (2008.).
Ipak, mjesto među holivudskim moćnicima osigurala mu je trilogija po romanima Dana Browna “Da Vincijev kod”, “Anđeli i demoni” i “Inferno”, nakon koje je doslovno mogao raditi što je htio.
Izvrstan dokumentarac
Pokazalo se da ga posebno zanima glazba, napravio je izvrsni dokumentarac “Beatlesi: Osam dana u tjednu - godine turneje”, no da za njega nije sve u rock’n’rollu, pokazao je biografski film “Pavarotti”, premijerno prikazan u Americi ovog ljeta, koji narednog tjedna stiže u naša kina. Što se novoga može otkriti o legendarnom pjevaču koji je umro prije 12 godina? Puno toga, pogotovo ako se razgovara s njegovom obitelji, prvom suprugom i tri kćeri, zatim drugom suprugom, menadžerima i kolegama, a ima se pristup arhivskoj građi koja je malo kome dostupna.
Kako film dokumentira, Luciano Pavarotti (rođen 1935. u Modeni) bio je sin pekara i tenora amatera, što je odredilo njegovu sudbinu (iako ga je jako privlačio i nogomet). Najviše ga je ohrabrila pobjeda na međunarodnom natjecanju zborova u Walesu, gdje je nastupao s ocem i poslije ishodio njegovu (nevoljku) dozvolu da studira pjevanje. Usput se uzdržavao kao učitelj i prodavatelj osiguranja, no već u proljeće 1961. debitirao je u lokalnom kazalištu Teatro Municipale u Reggio Emiliji.
Prvi međunarodni nastup imao je dvije godine kasnije (to se u filmu ne spominje) u Beogradu u Jugoslaviji, pjevao je u “La Traviati”, no redatelju je očito bilo važnije da istakne kako je zapravo iste godine nastupio i u londonskoj Royal Opera House, popularnom Covent Gardenu, gdje je zamijenio indisponiranog Giuseppea Di 2 Stefana. Ključna osoba u njegovu usponu bio je slavna pjevačica Joan Sutherland, ona ga je povela na dvomjesečnu turneju po Australiji, naučila ga je štošta pa i tehniku kontrole disanja, a kasnije u operi u Miamiju ugurala u postavu “Lucie di Lammermoor”. Otad ga nije trebalo posebno podupirati, debitirao u milanskoj La Scali, pa u njujorškom Metropolitanu, gdje je pjevao u Donizettijevoj operi “Kći puka” i osam puta izveo “visoki C”: nakon toga su ga ovacijama prisilili da se sedamnaest puta vrati pred publiku. Nije bez razloga dobio titulu “kralja visokog C”.
Film otkriva brojne male tajne velikog pjevača. Da je za sreću uvijek nosio u džepu savijeni čavao, da mu je menadžer Herbert Breslin sugerirao da se okuša u recitalima, ali pjevač nije znao što bi s rukama, pa se dosjetio da uvijek u jednoj drži maramicu, što je postao njegov zaštitni znak. Kako je publika pred kojom je nastupao bila sve brojnija, na koncertima na stadionima znalo se skupiti od 100 tisuća pa do pola milijuna posjetitelja, pa se za njega zainteresirao Harvey Goldsmith koji je radio uglavnom s rock zvijezdama, a to usmjerenje podržavao je i njegov kasniji impresario Tibor Rudas.
Rođeni showman
Da je Pavarotti posebna vrsta operne zvijezde, bilo je jasno već 1990., kad je njegova izvedba arije “Nessun dorma” iz Puccinijeve opere “Turandot” dospjela na prvo mjesto britanske top-liste, i to u kategoriji pop-glazbe, što se nikad prije toga nije dogodilo. Iste godine dogovorio se s prijateljem i konkurentom Placidom Domingom - danas na meti ženskog pokreta zbog optužbi za seksualno zlostavljanje, zbog čega je nedavno morao odustati od planirane izvedbe Verdijeva “Macbetha” u Metropolitanu - da pomognu Joséu Carrerasu koji je upravo oporavio od jedne od brojnih terapija kako bi se izliječio od leukemije: tako je nastala grupa “Tri tenora”, publici iznimno atraktivna jer su se veliki pjevači uzajamno nadmetali, a repertoar im se sastojao i od popularnih pjesama kao što je “O sole mio”. Kad su snimili CD s tog koncerta, bio je to najprodavaniji album u povijesti klasične glazbe.
Luciano Pavarotti
Pavarotti je bio rođeni showman. Na koncertu u londonskom Hyde Parku, čiji je prihod bio namijenjen postradalima od tada čestih poplava, prijetila je kiša, uistinu je počela padati i publika je otvorila kišobrane. Čak i oni koji su stajali u drugom ili trećem redu nisu mogli apsolutno ništa vidjeti. Pjevač ih je zamolio da sklope kišobrane i da se zaštite maramama, što je među prvima napravila princeza Diana, jer je i dio kraljevske obitelji došao na koncert. Tada se još nisu poznavali, ali poslije su postali odlični prijatelji i ona ga je nagovorila da se uključi u humanitarni pokret. Da nije toga, vjerojatno nikad u Pesaru, rodnom gradu Gioacchina Rossinija, ne bi bio osnovan Centar za transplantaciju koštane srži, koji je pjevač obilno financijski podupirao.
Nakon uspjeha “Tri tenora”, menadžeri Harvey Goldsmith i Tibor Gudas nagovarali su opernu zvijezdu da napravi nešto slično i on se odlučio za seriju koncerata “Pavarotti i prijatelji” u kojima je nastupao s rock pjevačima: nije mu nimalo smetalo što je većina njih imala drukčiji glasovni raspon, prilagođavali su se jedni drugima, na veliko zadovoljstvo publike. Posebna opsesija bio mu je Bono iz grupe U2. Nazvao ga je i zamolio da sklada neku pjesmu koju bi zajedno otpjevali, Bono nije imao pojma što bi to bilo, ali Pavarotti je bio uporan: budući da je Bono imao domarku koja je bila Talijanka, zvala se Teresa, sprijateljila se s njim preko telefona i stalno podsjećala rokera da ispuni “obavezu” prema velikom opernom pjevaču.
Bono tvrdi da je bila tako uporna, da se jednog jutra probudio i imao točno onakvu melodiju kakvu je Pavarotti tražio. Tako je nastala “Miss Sarajevo” koju su zajedno 1995. izveli u Modeni i dugo je zapaženo figurirala na glazbenim top listama. Poslije je Pavarotti posjetio Bosnu, rat je već bio završen, ali njegovi tragovi su bili posvuda. Na stradanja koja su se tamo odigrala upozorila ga je i princeza Diana, koja je aktivno podupirala proces razminiravanja.
Pavarottijev privatni život? Dosta kompliciran. Iste godine kad je prvi put zapjevao na pozornici, oženio je Aduu Veroni i s njom dobio tri kćeri. Dosta ironično, jer su mu i u široj obitelji ionako prevladavale žene. Bio je vezan za ženu i djecu, ali što vrijedi kada ga gotovo nikad nije bilo kod kuće, a iskušenja su se gomilala. Tako je na masterclassu u poznatoj njujorškoj glazbenoj školi Julliard upoznao mladu sopranisticu Madelyn Renee, ona nije imala ništa protiv da joj takva glazbena veličina otkriva tajne svog zanata, zajedno su čak i nastupali, a ona mu je bila nešto između poslovne tajnice (grozila se svakog njihovog putovanja, jer nije znao spakirati kovčeg, a sa sobom ih je uvijek imao više od dvadeset), partnerice na sceni i ljubavnice. U jednom trenutku shvatila je da to nikud ne vodi, da u takvom odnosu može samo izgubiti i napustila ga je. Poslije se dugo nisu čuli iako su prije toga bili jako vezani.
Nicoletta Mantovani imala je sličan problem, ali nije imala glazbenih ambicija. Bila je 34 godine mlađa od Pavarottija, isprva nije ni pomišljala na ljubavnu vezu, ali uzajamne simpatije i poštovanje napravili su svoje. Pritom je ona bolovala od multiple skleroze, a Pavarotti je poduzeo sve kako bi se izliječila.
Bolja uspomena
Na ljetovanju su ih uhvatili paparazzi i čitava Italija bila je preplavljena njihovim fotografijama kako uživaju na moru. Pjevač, redatelj i pedagog bio je na rubu da od najomiljenijeg Talijana (svi su se rado sjećali trenutka kad ga je 1979. magazin Time stavio na naslovnicu i ustvrdio da od Enrika Carusa nije bilo takve glazbene legende) postane najomrznutiji, kojemu se sve predbacivalo, pa i difamiranje klasične glazbe miješanjem s rock i pop zvijezdama. Srećom, nije to dugo trajalo, Adua Veroni pristala je na razvod, a njezin bivši suprug činio je sve da ostanu u dobrim odnosima, jer mu je najmlađa kći Giuliana rodila unuka. S Nicolettom je sklopio građanski brak, ona je zatrudnjela i čekala blizance, no sin koji se trebao zvati Riccardo umro je odmah nakon porođaja, a kći Alice je preživjela i stasala u zdravu curicu.
Pavarotti je umro u rujnu 2007. od raka gušterače, film ne spominje borbu oko njegova nasljedstva (završila se izvansudskim sporazumom prve i druge supruge), a možda i bolje: ovako sve sudionike, koji vrlo srdačno govore o pokojniku, zadržavamo u boljoj uspomeni.